100. OBLJETNICA OSNIVANJA HRVATSKE PUČKE SELJAČKE STRANKE

Motiv: Antun i Stjepan Radić, osnivači HPSS i reljef orača Roberta Frangeša Mihanovića Potkraj 1904. godine na hrvatskoj političkoj pozornici počela je djelovati nova stranka – Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS). Njeni su osnivači, braća Antun i Stjepan Radić, sa svojim bliskim suradnicima uvidjeli potrebu da se u pretežito seljačkoj zemlji kakva je bila tadašnja Hrvatska formira jedna stranka koja će se oslanjati na najšire slojeve stanovništva. Loše gospodarsko stanje hrvatskog sela i nizak obrazovni status seljaka, od kojih su mnogi bili nepismeni, pogodovali su osnivanju stranke koja je za svoj glavni cilj uzela politiku prosvjećivanja seljaka i gospodarskog uzdizanja sela. Dok je idejne temelje za osnivanje i djelatnost HPSS-a pružao Antun Radić, njegov je mlađi brat Stjepan aktivno radio na stvaranju stranačke strukture. S obzirom na slabu zainteresiranost seljačkih masa politikom, rezultati borbe za ulazak u Hrvatski sabor isprva nisu bili jako uspješni, pa je uoči Prvoga svjetskog rata samo nekoliko političara HPSS-a bilo birano za zastupnike. Među njima je bio i Stjepan Radić, koji se proslavio svojim čestim, dugotrajnim i argumentiranim saborskim istupima. Osobito je znamenit njegov govor uoči postanka prve jugoslavenske države u jesen 1918. godine kada je upozorio svoje parlamentarne kolege neka ne srljaju u državnu zajednicu s ostalim južnim Slavenima kao guske u magli. Nakon što je stvoreno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca stranka je promijenila naziv u Hrvatska republikanska seljačka stranka. Tim se simboličnim činom htjelo ukazati na zahtjev za uspostavu neutralne seljačke republike, a ne monarhije koja je bila nastala ujedinjenjem južnoslavenskih naroda 1918. godine. Na prvim izborima u međuratnoj Jugoslaviji 1920. stranka je dobila pedeset zastupničkih mandata, što ju je dovelo na četvrto mjesto u Ustavotvornoj skupštini. Ipak, Stjepan Radić i vodstvo stranke odlučili su ne sudjelovati u radu parlamenta. Na sljedećim je izborima tri godine kasnije stranka osvojila još više mjesta u Skupštini – 67. Uskoro nakon toga Radić je, u potrazi za međunarodnom pomoći za ostvarenje svojih političkih ideja, otišao u Moskvu i učlanio stranku u Zelenu internacionalu, udrugu seljačkih stranaka pod sovjetskom dominacijom. To je bilo dovoljno vlastima kraljevske Jugoslavije da stave Hrvatsku republikansku seljačku stranku izvan zakona, a Stjepana Radića uhite. Nakon toga Radić je promijenio taktiku, priznao politički poredak u državi ustanovljen Vidovdanskim ustavom iz 1921. te ušao u vladu kao ministar prosvjete. Stranka je po treći put promijenila ime koje nosi od tada do danas – Hrvatska seljačka stranka. Suradnja haesesovaca i srbijanskih radikala na čelu kojih se nalazio premijer Nikola Pašić nije dugo potrajala. Stjepan Radić pronašao je novog saveznika u vođi prečanskih Srba Svetozaru Pribićeviću i s njime 1927. formirao Seljačko-demokratsku koaliciju. Izgledalo je da su Hrvati i Srbi u Hrvatskoj našli modalitete zajedničke političke aktivnosti kada je u Narodnoj skupštini u Beogradu u lipnju 1928. godine jedan radikalski zastupnik pucao usred parlamentarne debate te ubio dvojicu, a teško ranio nekolicinu članova vodstva HSS-a. Ranjenom Stjepanu Radiću pogoršalo se zdravstveno stanje i on je umro na početku kolovoza iste godine. U Hrvatskoj i drugim dijelovima jugoslavenske države u kojima su živjeli Hrvati došlo je do brojnih demonstracija, a politički je život u državi bio paraliziran. Osnivač stranke i njen najznačajniji vođa Stjepan Radić zauzeo je visoko mjesto u panteonu hrvatskih nacionalnih simbola. Stjepana Radića na čelu stranke naslijedio je Vladko Maček. Uspješno ju je vodio u teškim vremenima koja su uslijedila nakon što je kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. godine zaveo diktaturu i zabranio bilo kakvu političku djelatnost. U to je vrijeme HSS postao istinski predstavnik gotovo cjelokupnoga hrvatskog naroda. Osim na političkom planu, Maček je razvio izuzetnu aktivnost i na gospodarskom i društvenom polju potičući osnivanje i djelatnost Seljačke sloge, Hrvatskog radničkog saveza, Hrvatske seljačke zaštite i Hrvatske građanske zaštite. Vrhunac ove uspješne politike bio je sporazum između Mačeka i predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića u kolovozu 1938. godine. Tim je političkim dogovorom predviđeno stvaranje Banovine Hrvatske, u čiji su sastav ušli svi teritoriji s većinskim hrvatskim stanovništvom u Kraljevini Jugoslaviji. Vladko Maček postao je potpredsjednik vlade, a nekolicina istaknutih članova vodstva stranke ušli su u vladu kao ministri. No, uskoro su ratni događaji zahvatili i Jugoslaviju, koja se 1941. raspala. U želji da spriječi mogući sukob s ustaškim vlastima u novoosnovanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Maček je pozvao stranačke pristaše i cjelokupan hrvatski narod na poslušnost i odustajanje od bilo kakva oblika otpora ustašama. Dio vodstva HSS-a sklonio se u izbjeglištvo i tamo sačuvao kontinuitet sudjelovanja u jugoslavenskim vladama, pa su potkraj rata neki haesesovci, primjerice Ivan Šubašić, ušli u vladu Titove Jugoslavije. U međuvremenu su se brojni članovi stranke pridružili narodnooslobodilačkom pokretu. U proljeće 1945. Maček je otišao u emigraciju i nije više imao većeg utjecaja u stranci. Stranka je formalno djelovala još neko vrijeme u socijalističkoj Hrvatskoj, potom je njena djelatnost zamrla. Godine 1990. Hrvatska seljačka stranka je obnovljena.