200 GODINA LUJZINSKE CESTE (blok)

Motiv: Trasa Lujzinske ceste od Karlovca do Rijeke Kad se govori o gradnji prometnica kroz Gorski kotar – visokogorskom predjelu zapadne Hrvatske koji povezuje njezin unutrašnji dio s riječkim primorjem – bitno je reći da se prve prometne trase tijekom srednjeg vijeka uspostavljaju u obliku, tzv. karavanskih putova. Karavanski putovi zapravo su bile utrte staze kojima su pješaci uz pomoć tovarnih životinja prenosili raznu robu, najprije za vlastite potrebe, a s vremenom i u tranzitu između panonskog područja i kvarnerskih luka. Prometna važnost takvih putova posebno je porasla tijekom 16. i 17. stoljeća i uspostave brojnih posjeda Zrinskih i Frankopana, hrvatskih feudalaca. Važna prekretnica u prometnom vrednovanju Gorskog kotara nastupa početkom 18. stoljeća zbog razvitka pomorske trgovine i povećanog interesa za kvarnerske luke, što se vremenski podudara sa završetkom ratovanja između Austrije i Turske, odnosno ponovnom uspostavom trgovinskih odnosa. No, postojeći su prometni putovi bili neprilagođeni prikladnom prijevozu robe. U kontekstu oživljavanja državnoga gospodarstva, austrijski je car Karlo VI. 1717. godine izdao patent o slobodnoj plovidbi Jadranskim morem, a dvije godine poslije Rijeka i Trsat proglašene su slobodnim lukama. Postojeće luke u Kraljevici i Bakru, nedovoljno opremljene za prihvat velikih bordova, preuređene su u trgovačke luke, dok je Kraljevica trebala postati brodogradilište za ratnu mornaricu. Karlo VI. je u to vrijeme u Beču osnovao i Carsku privilegiranu kompaniju čiji je zadatak, uz ostalo, bio i popravak putova – poveznica jadranskih luka s unutrašnjošću austrijskih zemalja, a najkraći je put vodio upravo preko Gorskog kotara. Zbog specifičnih geografskih oblika ovog dijela gorske Hrvatske graditeljima je ovaj prostor zadavao mnoge probleme, a najveće prepreke bili su planinski prijevoji Kapela, Delnička vrata i Gornje Jelenje, pa su stoga tvrdi makadami bili prava građevinska remek-djela. Kao rezultat «bitke» s reljefom, nastale su tri najvažnije makadamske poveznice od Karlovca prema Kvarneru. Najstarija je Karolinska cesta duga 106 km (građena od 1726. do 1732.), zatim Jozefina (1765. - 1779.) i naposljetku – Lujzinska cesta (1803. – 1811.). Lujzinska cesta građena je kao najsjevernija cesta između Hrvatskog primorja i unutrašnjosti. Za razliku od Karoline i Jozefine, bila je prva cesta koja je zadovoljavala sve ondašnje uvjete i potrebe. Kaže se da je svojom savršenom tehnikom na početku 19. stoljeća otvorila novu eru građenja modernih planinskih cesta na području hrvatskog krša. U vrijeme kad je cesta građena Hrvatska je bila izložena povijesnim previranjima i njezini su teritoriji učestalo mijenjali «vlasnike». Požunskim mirom (1805.), sklopljenim nakon što su Francuzi porazili Austrijance u Bitci kod Austerlitza, Habsburgovci su izgubili većinu istočnojadranskih prostora. Francuzi preuzimaju zapadne dijelove Istre, kvarnerske otoke i Dalmaciju s Bokom kotorskom. Istočnu jadransku obalu Napoleon priključuje Kraljevini Italiji, a u ostatku posjeda organizirana je dvostruka uprava: vojna, koju je povjerio maršalu Augusteu Marmonteu, i civilna, kojom je upravljao Mlečanin Vicenzo Dandolo. U tom je povijesnom kontekstu počela i gradnja Lujzinske ceste. Prethodno je 1794. osnovano Kraljevsko ugarsko povlašteno kanalsko i brodarsko društvo koje je za zadaću imalo gradnju plovnih vodnih putova koji bi olakšali promet od unutrašnjosti Ugarske do Hrvatskog primorja. Zamišljeno je da se u tu svrhu iskoristi plovni tok rijeke Kupe od Siska preko Karlovca do Broda na Kupi, a da se od Delnica do Rijeke sagradi trgovačka cesta. Međutim, nakon brojnih zahvata taj se posao pokazao prevelikim troškom, pa se Društvo obratilo tada već afirmiranom graditelju cesta i podmaršalu u vojsci austrijskog nadvojvode Karla, Filipu Vukasoviću. Vukasović je zaključio da se trasom od Karlovca do Rijeke može izgraditi moderna planinska cesta, pa mu je povjereno upravljanje i građenje Lujzijane. Radovi su počeli 1803. godine s riječke rive na kojoj je u čast tog događaja zasađen drvored platana koji postoji još i danas. Projekt je financiralo Kraljevsko ugarsko povlašteno kanalsko i brodarsko društvo čiji su članovi bili odreda plemići, među kojima i biskup Maksimilijan Vrhovac, a i sam Filip Vukasović. Iako je cesta bila besprijekorno projektirana, Vukasović se od samog početka susretao s brojnim teškoćama. Osim stalne opasnosti od rata s Napoleonom, borio se s radnicima koji su ga napuštali zbog preniskih nadnica, trpio je zbog nedostatka stručnog kadra, a i teren i klima bili su problematični. Naime, gradio je na kršu, a i šume Gorskog kotara bile su prilično neprohodne. Ipak je, prema planovima, do 1804. izgradio dionicu do Gornjeg Jelenja, 1805. do Zalesine, 1806. do Skrada, 1807. do Vrbovskog, 1808. do Severina na Kupi i 1809. do Male Jelse, samo četiri kilometra pred Karlovcem. Međutim, te je godine u Bitci kod Wagrama teško ozlijeđen, pa umire mjesec dana nakon bitke, u 54. godini života. Te iste 1809. car Franjo I. potpisao je s Francuzima mir u Beču kojim je Napoleonu ustupio područje južno od Kupe, a francuska vojska u Karlovac ulazi mjesec dana nakon potpisanog mira. Kraljevsko ugarsko povlašteno kanalsko i brodarsko društvo na to se obratilo francuskoj vladi s upitom što će biti s nedovršenom Lujzijanom. General Gullimert odgovorio je da Društvo može nesmetano nastaviti s gradnjom te da se francuska strana u to neće miješati, pa je Lujzijana 1811. napokon sagrađena i do Karlovca. Godine 1813., nakon prestanka francuske okupacije, sagrađeni su i njezini odvojci Gornje Jelenje – Meja – Bakar, Sopač – Sunger i priključak na Karolinsku cestu. U novije vrijeme znatnije promjene trase nastaju tek gradnjom Omladinskog jezera u mjestu Lokve 1954. godine. Ranija je trasa zamijenjena novom i kraćom koja je asfaltirana 1957., a cesta je cijelo ovo vrijeme bila nositelj prometa između Zagreba i Rijeke, omogućila je razvitak mnogih goranskih naselja i riječke luke te je potpuno ostvarila svoju prvotno zamišljenu funkciju. Postoje dvojni podatci o imenu Lujzijane. S jedne strane nailazimo na tvrdnje da je ime dobila po Napoleonovoj ženi Mariji Lujzi, habsburškoj princezi, budući da je posljednji dio ove ceste završen u vrijeme Ilirskih provincija, dok se s druge strane podastiru dokazi da je habsburški car Franjo I. osobno zatražio da se cesta nazove prema imenu njegove supruge, Marije Ludovice, odnosno da njezino ime bude Via Ludovicea. Međutim, kako je već istaknuto, Hrvatska je početkom 19. stoljeća bila prostor povijesnih previranja i mnoge su civilizacije utjecale na to kako će se kasnije formirati, tako da dvojbe oko imena Lujzijane ostavljamo za neku drugu raspravu. U svakom je slučaju Lujzijana, pogotovo u kontekstu 19. stoljeća, bila jedna od najmodernijih cesta Habsburške Monarhije, a njezina je prometna važnost umanjena tek prije nekoliko godina kad joj je glavninu prometa oduzela novosagrađena autocesta Rijeka – Zagreb. Miren Androić