300 GODINA URŠULINIKI U HRVATSKOJ

Marka je izdana u arku od 20. Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC). Motiv: Majka milosti, detalj kipa, drvo, 15.st. i pročelje Crkve rođenja Isusova, Varaždin 18.st. Uršulinke u Hrvatskoj slave 300. obljetnicu svoga dolaska. Činjenica je da su redovničke zajednice bitan faktor u očuvanju civilizacijskog i kulturnog kontinuiteta i identiteta Europe. Odričući se svjetovnih probitaka, skupine ljudi stavljale su se na raspolaganje općim ciljevima; različite zajednice pritom su formulirale i specifične interese, od čistog koncentriranja duhovne energije, do njegovanja različitih znanosti, odgoja i naobrazbe mladeži, golemog utjecaja na razvoj svih grana umjetničkog stvaralaštva. Samostani su često bili duše gradova i naroda, a u onim krajevima koje blagoslivlje nevolja događa se da su to i danas. Bezbrojne biblioteke i spomenici svjedoče o drevnosti i snazi njihove prisutnosti; ondje gdje ih je povijest pomela, često i u pustoši traju njihova imena. Uršulinski red, sa svojih četiri stotine šezdeset i osam godina starosti, jedan je od mlađih velikih europskih redova. On je protureformacijska tvorevina, a osnovala ga je sv. Angela Merici u Bresci. Njezina prva zamisao bila je da to ne bude formalna, ustrojena družba, nego niz redovnica u svijetu. Ta zamisao nosi u sebi nešto paradoksalno; odnos svijeta kao posvemašnje kušnje i krhke pojedinke u njemu kao posvemašnjeg odolijevanja. Stilski, reklo bi se, to je maniristička konstrukcija krajnje napetih struna, koja obnavlja srednji vijek kao što to manirizam u svojoj strukturi uopće čini. Misao sv. Angele Merici naime je zamisao sv. Franje, koji jednako tako nije želio rod, nego pojedinca u svijetu, braću ljudima. l franjevačka i uršulinska početna ideja svladane su medjutim funkcionalnošću zajedničkog življenja. U Hrvatsku uršulinke dolaze na samom početku XVIII. stoljeća, 1703. godine. Pripadnica prastare hrvatske velikaške obitelji, grofica Magdalena Drašković, pozvala ih je iz Slovačke u Varaždin. U uvjetima krajnjeg siromaštva, već nekoliko tjedana nakon dolaska, otvaraju pučku školu za djevijčice. Spomen na to siromaštvo posveta je i njihove crkve Isusovu rođenju. Brojne moćne obitelji i pojedinci pomagali su razvoj samostana i crkve (kanonik Juraj Šubarić: "Ne mogu podnijeti da moj stan bude ljepši od stana mojega Gospodina!") Sama carica Marija Terezija nadzirala je pedagošku razinu uršulinske ustanove, koju 1777. podiže na rang Više djevojačke škole. Već 1714. u školi se predavalo i na hrvatskom jeziku, a 1778. Kraljevsko vijeće Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ozakonjuje tu činjenicu. Odgoj ženske mladeži ostaje glavna djelatnost Reda. Tako on priprema učiteljice za cijelu Hrvatsku. Sve uršulinske škole imaju pravo javnosti. Listom su ukinute nakon II. svjetskog rata. Uz tu glavnu pedagošku funkciju uršulinke potiču umjetničko stvaralaštvo, pa su njihov samostan i crkva u Varaždinu riznica naše barokne umjetnosti. Pripadajući Institutu Rimske unije, hrvatska uršulinska provincija ima samostane u Zagrebu, Varaždinu, Sl. Brodu, Rovinju i Zenici. Uršulinke opet predaju u školama, te sudjeluju u brojnim izvanškolskim aktivnostima. Njihova je uloga u podizanju razine naobrazbe i duhovne snage u hrvatskom narodu neprocjenjiva. Ne bi valjalo zaboraviti posebnu sliku iz života utemeljiteljice sv. Angele Merici. Kad ona, još kao dijete, prema legendi doživi viziju prekrasnog anđela, izgovori sljedeću rečenicu: "Idi u pakao! Dobro znam da ja nisam dostojna vidjeti anđela!" i pokaže se da je intuicija bila točna: prikaza iščezne. Jedna od svrha uršulinskog života jest, dakako, i osobni put prema svetosti. Njegovo, danas posebno važno, poslanje jest i razobličenje tržišta opsjena. Znati vidjeti i razlikovati, hrabro odolijevati ispraznim ikonama suvremene masovne ponude, eto poruke Angele Merici i jamstva da Uršulinski red ima što raditi u našem svijetu. Njegova tristota obljetnica u Hrvatskoj obilježena je s počašću i ovom poštanskom markom.