400 GODINA ROĐENJA REMBRANDTA HARMENSOONA VAN RIJNA

Motiv: Autoportret u baršunskoj kapi s perom, 1638., bakropis, 134x104 mm, Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Zagreb Rembrandt Harmenszoon van Rijn najveći je umjetnik «zlatnog doba» holandskog slikarstva, veliki majstor europskog baroka čiji slikarski i grafički opus ostaje nedosegnutim uzorom, predmetom neprekinutih istraživanja i poticaj neiscrpivim interpretacijama. Narav njegova rukopisa mogla se oponašati, ali nepredvidivost i intenzitet genija usredotočenoga na duhovnu, emocionalnu i psihološku dubinu - oblika i mizanscene - nije ponovljena. Njegov rukopis chiaroscuralnog fluida zahvaća čitavu sliku poentirajući smisao, pokret, dramatski trenutak, dok odnosi prosvijetljenog i zatamnjenog sažimaju skup senzacija neobuhvatljivih prostom oku, postavljajući pred promatrača zahtjev za opetovanim čitanjem djela. Složene kompozicije biblijskih prizora, intimističke mitologije ili sažeti portreti građeni su zastiranjem i razgrtanjem sjena, oblikovanjem u svjetlosti ili prosvjetljavanjem iz mraka. Svoje je brojne učenike (četrdesetorica su potekla iz njegove radionice) mogao podučavati slikarskim načelima, ali njegova intuicija nije bila medij koji se mogao prenijeti podukom. Rembrandt Harmenszoon van Rijn rođen je u bogatome građanskom Leidenu 15. srpnja 1606. Očevom dozvolom napušta Leidensko sveučilište i, opremljen klasičnom naobrazbom, u dobi od četrnaest godina postaje učenik u radionici slikara Swanenburgha. Nakon boravka u amsterdamskoj radionici Pietera Lastmana u Leidenu devetnaestogodišnji Rembrandt osniva atelijer s Lastmanovim učenikom Lievensom. 1633. kupuje kuću u Amsterdamu gdje umire 4. listopada 1669. Njegovo se djelovanje (oko 650 slika u ulju i oko 300 bakropisa te veliki opus crteža) interpretira kroz četiri razdoblja: prvo, leidensko (do 1631.); drugo, rano amsterdamsko; treće, srednje amsterdamsko (od 1650.) i, četvrto, kasno amsterdamsko razdoblje (nakon 1650.), koja podliježu neprekidnim revizijama. Širina Rembrandtova tematskog repertoara dotakla je sve žanrove, od povijesnog, mitološkog i biblijskog, pa sve do krajolika, a među brojnim portretima te gotovo stotinu autoportreta (40 do 50 sačuvanih slika, oko 32 bakropisa te sedam crteža) nudi se jedna među mnogima, možda i esencijalna interpretacijska odrednica koja upućuje na samosvijest i afirmaciju osobnosti umjetnika koji je rušio i zanemarivao konvencije. Rembrandt nadilazi i prevladava idealizaciju umjetnosti fokusirane na potragu za savršenim oblikom odbijajući običaj koji je nakon školovanja u slikarskim radionicama pretpostavljao putovanje u Italiju na izvore renesansnih i ranobaroknih umjetničkih uzora. Stvarao je svoju viziju u sažetom prostoru holandskog interijera i usred krajolika niskog obzorja i njegova velikoga i visokog svjetlosnog nebeskog zaslona. Baštineći tradiciju sjevera, svakodnevica u Rembrandtovim djelima dobivala je mitske i biblijske dimenzije, a agonija pasije preoblikovana je u dramu čovječnosti. Bio je ljubitelj predmeta, draperije i zlata koje je njegovim kistom živjelo misterijem epifanije. U amsterdamskim zbirkama upoznavao je velika djela europske i napose talijanske umjetnosti i sam bivajući sakupljačem. Njegova zbirka opisana je u izvorima kao «Kunstkammer» enciklopedijskog sadržaja, gdje su se, osim dragocjenosti i rijetkosti, nalazile i slike i kiparski odljevi te osobito grafički listovi prema velikim majstorskim djelima koja je pomno studirao pretvarajući ih u medij vlastitih invencija. Slikarstvo, grafika i crteži tri su medija Rembrandtove umjetnosti u kojima se kôd chiaroscuralnog govora prenosio s dubokim razlikovanjem njihova jezika. Crtačke brze bilješke perom - oka koje zamjećuje i memorira - te nanosi laviranja, koji pozicioniraju chiaroscuralne odnose, bili su posrednikom iluzionizma materije i sugestivnosti prizora u slikama slobodnoga luminističnog kista, dok su grafike, zgusnutih i razrahljenih linijskih nervatura, imale ulogu propusnih mreža i brana svjetlosti u konfiguriranju oblika. Rembrandtovi bakropisi, u kojima se postupno pojavljivala i suha igla, nastaju od tridesetih godina 17. stoljeća, a njihova brojna jetkana stanja u kojima se mijenja konfiguracija chiaroscuralnih odnosa predmet su pronicavih analiza mijena majstorova rukopisa i stila. Rembrandtov bakropisni autoportret iz 1636. - jedno od rijetkih majstorovih djela koja se čuvaju u Hrvatskoj - potječe iz desetljeća kada se s jedne strane predstavlja kao skromni suvremenik svoje baptističke zajednice, a s druge strane kao samosvjesna osoba s autoritetom već visoko cijenjenog majstorstva, u odjeći renesansnog literata, dvorjanika i umjetnika koji evociraju slavne Rafaelove i Tizianove modele (Castiglione, Ariosto). Rembrandtovi autoportreti argument su jedne kompleksne osobnosti koja nije skrivala antinomiju u percepciji vlastite naravi. Štoviše, on je svoj lik pretvorio u polje istraživanja i psihološkoga pronicanja jednom se predstavljajući u mimikriji aristokratske i umjetničke vrsnosti, a drugi put u liku skromnog amsterdamskoga građanina. Margarita Sveštarov Šimat