500. OBLJETNICA JAVNE PAVLINSKE GIMNAZIJE U LEPOGLAVI

Marka je izdana u arku od 20 maraka, a izdana je i omotnica prvoga dana (FDC). Već početkom 13. stoljeća bilježi se prisutnost pustinjačkih zajednica bijelih fratara Pavlina u blizini hrvatskog Zagreba, no pravim se početkom njihova djelovanja u Hrvatskoj smatra osnivanje redovničke kuće u Dubici, 1244. godine. Već tada su Pavlini posebnu pažnju posvećivali obrazovanju kako svojih redovnika tako i pučanstva. Osnivanjem široke mreže samostana, a posebno Lepoglavskog, 1400. godine, koji ubrzo postaje centrom pavlinske djelatnosti u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe, stvaraju se materijalne osnove za intenzivnu obrazovnu djelatnost Pavlina kojom će se baviti sve do ukidanja reda, 1786. godine. Njihova se djelatnost nije svodila samo na samostanske i vjerske dužnosti, već su bili vrlo značajan čimbenik sveukupnog života Hrvatske, a posebice na područjima znanosti, kulture, umjetnosti, naobrazbe, pa čak i politike. Vrlo brzo nakon osnivanja, pavlinski su samostani postali centri znatne umjetničke, kulturne i obrazovne djelatnosti koja se širila daleko izvan zidina samostana. Već u 14. stoljeću počinje sustavni rad na obrazovanju unutar pavlinskog reda, a u prvoj polovini 15. stoljeća, točnije 1437., prema preporuci pape Eugena IV., počinje djelovanje na tom području i u Lepoglavi. Prva se gimnazija u Lepoglavi osniva već 1503. i djeluje sve do Mohačke bitke 1526. Obrazovanje se u lepoglavskoj gimnaziji temeljilo na Septem artes liberales, klasičnih sedam umjetnosti koje su se dijelile na trivium (gramatika, logika, i retorika) i quadrivium (aritmetika, geometrija, muzika i astronomija). U ovoj početnoj fazi težište je bilo na prvim stupnjevima obrazovanja, gramatici i učenju latinskog jezika kao pripremama za daljnje studije na sveučilištima, bogoslovnim školama ili obavljanje administrativnih poslova. Nakon gotovo šezdesetogodišnjeg prekida, rad se lepoglavske gimnazije obnavlja 1582. godine, prvenstveno zahvaljujući samostanskom prioru Stjepanu Trnavljaninu, koji upravljanje gimnazijom povjerava Martinu iz Dubrave. U početku se program obnovljene gimnazije zasniva na srednjovjekovnoj gramatičkoj gimnaziji da bi već do 1607. usvojili novi program zasnovan na isusovačkom Ratio Studiorum. Poznato je da se on primjenjivao u križevačkoj gimnaziji, koja je imala samo četiri razreda i senjskoj gdje su bila i dva viša razreda. Novovjekovna je humanistička gimnazija posebnu pažnju pridavala poučavanju latinskog jezika, poznavanju rimskih klasika i antičke umjetnosti. Uz latinski, podučavao se grčki, njemački, te narodni, odnosno hrvatski jezik, koji je u nižim razredima bio i nastavni jezik. Pavlini su tradicionalno pomno pazili na očuvanje hrvatskog jezika. Naime, od najranijeg doba, već od samog dolaska u Hrvatsku, Pavlini su se u liturgiji, književnosti i školstvu, pored latinskog, podjednako koristili i narodnim (hrvatskim) jezikom u svim njegovim dijalektalnim varijantama - čakavštini, kajkavštini i štokavštini. U Hrvatskom su se primorju i Istri koristili i glagoljicom. O velikoj ulozi koju je hrvatski jezik imao u djelovanju pavlinskog reda svjedoči i obraćanje pape Julija II. 1504. Pavlinima kao "priores et fratres, sub lingua sclava". Upravo za potrebe učenja hrvatskog profesor Lepoglavske gimnazije Ivan Belostenec sastavio je rječnik Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium. Koliki se značaj u pavlinskim školama pridavao učenju hrvatskog govori i činjenica da je jedan od najranijih pravopisnih priručnika i gramatičkih vježbi hrvatskog jezika, koji su se koristili u svim pavlinskim učilištima, napisao pavlin Hilarion Gašparotti. Među mnogim istaknutim književnicima pavlinima posebno se izdvaja Tito Brezovački, autor dramskih tekstova Matijaš Grabancijaš dijak i Diogneš koji je djelovao upravo u razdoblju ukidanja pavlinskog reda i snažnog prodora germanizacije, čemu se on svojim latinskim i hrvatskim tekstovima snažno opirao zalažući se za samosvojnost hrvatskog naroda. Značaj Lepoglavske gimnazije i učilišta koje se iz nje razvilo tijekom 17. stoljeća potvrđuje činjenica da visokoškolska nastava filozofije u Lepoglavi započinje 1656. Nedugo zatim, 1671., papa Klement X. priznaje sveučilišni stupanj lepoglavskog učilišta, što potvrđuje i car Leopold I. 1674. godine. Utjecaj lepoglavskog učilišta bio je posebno naglašen po osnutku zasebne Hrvatske pavlinske provincije 1696. pa sve do zabrane djelovanja reda u josefinističkim apsolutističkim reformama 1786. godine. Pavlinske srednje i visoke škole tijekom više stoljeća djelovanja pružale su svojim učenicima obrazovanje na najvišim onovremenim pedagoškim standardima šireći tako ne samo pismenost već stvarajući osnove za raznoliku kulturnu, umjetničku, historiografsku i znanstvenu djelatnost u Hrvatskoj. Pavlinske su škole na čelu upravo sa Lepoglavskom gimnazijom gotovo dva stoljeća bila mjesta kompleksnog obrazovnog procesa i višedimenzionalnog kulturnog djelovanja koji su ostavili neizbrisiv trag u temeljima Hrvatske kulturne baštine. Miroslav Gašparović, prof.