500. OBLJETNICA VEPRINAČKOG ZAKONA

Motiv: Veprinac, iz knjige Hrvatsko primorje, 1891.g. Pola tisućljeća pisane zakonske tradicije jedne srednjovjekovne općine kao što je danas maleni Veprinac, smještene na istočnim obroncima Učke, u današnje doba nadomak Rijeci, na nemirnom stoljetnom razmeđu između mletačke i austrougarske vlasti, dugo je razdoblje koje bi svaku uljuđenu zajednicu podsjećalo na vlastite civilizacijske dosege i poticalo da preispita koliko joj je aktualno pravno uređivanje, posebice njegova provedba, u skladu s vremenom u kojem živimo – početkom trećega tisućljeća. U Arhivu HAZU-a, pod signaturom II d 123, zajedno s nešto mlađim sačuvanim zapisnicima veprinačkoga suda, čuva se danas u cijelosti ovaj hrvatski zakon, ispisan dvostrano na tri papirnata lista veličine veće četvrtine arka kurzivnom (brzopisnom) glagoljicom, kako je to i bio običaj s pravnim spisima još od XIV. stoljeća. Danas su listovi, izvorno uvezani u knjigu listina – kvadrigi, prilično oštećeni vlagom, pa je zapis katkad i teško čitljiv, a i papir je ispucao, pa su se i neki manji dijelovi s vremenom otkinuli. Unatoč oštećenosti, tekst je prvi 1851. prepisao latinicom zauzeti promicatelj glagoljske tradicije, tadašnji veprinački kapelan Jakov Volčić, rodom Slovenac. Prvi ga je tiskom izdao ruski povjesničar prava M. Vladimirskij-Budanov (1881., ćirilicom, prema Volčićevu latiničkom prijepisu), zatim naši F. Rački (1890.) i R. Strohal (1910.), te Slovenac M. Jasinski (1926.). O njemu su pisali i O. Mandić (1955.), dokazujući da je osnovni predložak Zakona morao biti stariji od početka XVI. stoljeća, te najpoznatiji suvremeni povjesničar prava L. Margetić (1995., 1997.). Najnovijem monografskom, fototipskom izdanju, s pridruženom transkripcijom i potankom jezičnom raščlambom, autor je B. Kuzmić (2007.). Sadržaj Veprinačkog zakona obuhvaća uređivanje pravnih odnosa na upravnoj i kaznenoj (građanskopravnoj) razini. Prva podrazumijeva, na primjer, propisivanje postupka za izbor župana «na leto dan» i drugih obnašatelja općinskih dužnosti, reguliranje primanja stranih kmetova u područje općine, podjeljivanje ovlasti nekim obrtnicima, određivanje maksimalne cijene pri trgovini osnovnim namirnicama (pogotovu mesa u javnim mesnicama), davanje općinske zemlje u zakup, odredbe o načinu svakogodišnjeg izabiranja župana, suca i satnika (na dan Sveta tri kralja). U okviru druge razine uređuju se kazne (ponajviše novčane) za krađe (iz kuće, iz ograđenog ili neograđenog pašnjaka, danju ili noću...), provale, tjelesne ozljede ili prijetnje, uvrede (skine li se, na primjer, ženi rubac), sječa drva (ovisno o tomu je li u šumi, na njezinu rubu ili izvan nje), nedopušteno napajanje stoke itd. O veličini i važnosti ondašnjeg Veprinca osobito govori tvrdnja kako se u gradu može suditi za «vsaku reč» (svaki predmet), jer je sudstvo posve ustrojeno, i nije potrebno radi zadovoljenja pravde ići u susjedni Kastav. Da zakonik ima pravni okvir, potvrdili su, na samom kraju Zakona, suci Ivan i Pavao. Kao i svaki drugi pravni dokument iz slabo dokumentiranih razdoblja, i Veprinački zakon (kao, između ostalih, i hrvatski najstariji pravni dokument – Vinodolski zakonik iz 1288., sačuvan u prijepisu iz XVI. stoljeća, također kurzivnom glagoljicom) izvrstan je povijesni izvor za proučavanje mjesne – gradske i seoske – svakodnevice. Osim što se posreduje razina kulturnog uređivanja javnog života, doznajemo i koje su situacije bile izvor sukoba, što su bila osjetljiva pitanja, kako su rješavani sukobi, kako su regulirane povrede morala, nasljeđivanje, međe, koliko su na cijeni bili svakodnevni predmeti, uživanje zemlje, uzgajanje životinja, kako su provođene nagodbe, kolike su bile daće vlasteli, svećenstvu, koliko naknade za pojedine usluge. Zanimljivo je i kako se osigurava funkcioniranje sudbenog aparata – s obzirom na ostale segmente vlasti – kako se regulira svjedočenje, novčane nagrade sucima i općini, nadzor sudbenih postupaka, objavljivanje odluke sudbenog vijeća (koje je obično zasjedalo svakih četrnaest dana, a po potrebi i češće, te u svakoj prigodi riješilo četiri do pet rasprava) i sl. Zakon je donijelo vijeće pred tadašnjom župnom crkvom svete Ane, sastavljeno od «starih muževa» od kojih su neki imali i do stotinu godina. Starost sudionika jamčila je pouzdanost i ozbiljnost sastavljanja pravnog dokumenta, utemeljenost na višestoljetnoj tradiciji koja u segmentima zadire i u praslavensko razdoblje usmenih pravnih formula. Već pri početku zapisničar, javni bilježnik («kanceler»), osobito je istaknuo da ovjekovječuje stare zakonske odredbe «ki jesu vazda bili držani v tom poštovanim gradom Veprinci». Uz rub svojega latiničkog prijepisa Jakov Volčić napisao je riječi koje se, s obzirom na golem uloženi trud i stoljećima nataloženo iskustvo, s razlogom mogu ponoviti i danas: «Lepo i pravo ste sudili Vi, poštovani starci!». U Veprincu, gdje je u XVI. stoljeću gotovo 50 posto muškog stanovništva bilo pismeno, do XVIII. stoljeća pisalo se glagoljicom. Po brojnim posebnostima, koje pismo ovog i ostalih veprinačkih glagoljskih pisanih spomenika odjeljuje od drugih istodobnih iz okolice (Kastva, Mošćenica, Istre, Vinodola), opravdano je pretpostaviti da je u Veprincu djelovala vlastita pisarska škola gdje su se glagoljicom prepisivale liturgijske knjige, književna djela i pravni spisi. Zakon je pisan jezikom bliskim karakterističnoj mjesnoj čakavštini, kojom prevladava ekavski refleks jata, uz znatan udio ikavizama, premda valja računati – kao i u svim pravnim glagoljaškim tekstovima – i s blagim utjecajem crkvenoslavenskih oblika. Prema tomu, osim svoje važnosti kao povijesno vrelo, Veprinački zakon iznimno je važan dokument hrvatskoga jezika i pisma s početka XVI. stoljeća. prof. dr. Mateo Žagar