DAN MARKE 2005.

Motiv: Dio Morseovog brzojavnog aparata Težnja čovjeka da prenese vijest brzinom misli na daljine stara je koliko i sam čovjek. U nemoći da to ostvari u praksi, čovjek je kroz svoju dugu prošlost tu moć «podario» mitskim bićima – božjim glasnicima. O tome nam svjedoče mitovi i legende naroda staroga vijeka. U stvarnosti, tu svoju želju čovjek je realizirao 1844. godine pronalaskom i primjenom komercijalnog elektromagnetnoga brzojava. Do otkrića elektriciteta i njegove raznolike praktične primjene, ljudi su se u praksi služili ugovorenim znacima-signalima (akustičkim i optičkim), te tako prenosili vijesti relativno brzo i na velike udaljenosti. U tu su svrhu koristili prirodnu konfiguraciju tla ili su sami izgradili signalne tornjeve, s kojih su odašiljali te vijesti. Od sredstava za signalizaciju koristili su vatru i dim, te bubnjeve, rogovlje, zvona, mužare, puške, topove… kao i umjetno izgrađene optičke telegrafe sa zubljama i semaforima. Ovakav primitivni način prijenosa vijesti koristili su i Hrvati u srednjovjekovnoj i novovjekovnoj prošlosti, naročito u ratnim razdobljima. O tome nam svjedoče mnogi srednjovjekovni izvori i sklopljeni mirovi, posebno oni koji se odnose na dugotrajno vojevanje s Osmanlijama. Koliki je značaj ovakva signalizacija imala za tadašnje ratovanje neka nam potvrdi i jedna ugovorna odredba kojom se ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin 1477. g. obavezuje nadmoćnim Turcima da neće Mlečanima «ni topovima, odnosno mužarima, niti paljem vatri i puštanjem dimova» signalizirati o pohodima njihove vojske. Iako su ovi signali bili jako korisni, njihova je učinkovitost bila u mnogo čemu ograničena. Kapitalistički način proizvodnje, kao i stalna žudnja za što većom zaradom, rezultirali su potrebom da se sirovina što prije dopremi do proizvodnih mjesta i da se proizvedena roba plasira i proda na tržištu. Osim novih prijevoznih sredstava (parobrod, željeznica) javila se potreba za brzo odaslanom i primljenom vijesti pomoću koje će se doznati sve o tom novom načinu i funkcioniranju privrednih aktivnosti. Nadalje, svaka vlast, a napose državna, nastoji što više centralizirati upravu, kako bi osigurala svoju nadmoć i društvo oblikovala prema svojim zamislima i projekcijama, ali i u državi osigurala mir i sigurnost. Zato su i državi brzo primljene i odaslane vijesti nužne i potrebne. Velika znanstvena otkrića u 19. stoljeću (u ovom slučaju otkriće elektriciteta i elektromagneta) te slutnja da ih se može upotrijebiti za prijenos vijesti gotovo brzinom ljudske misli, potaknula su veliki broj istaknutih pojedinaca različitih zanimanja na izume koji bi to omogućili. To su bili: Shilling, ruski diplomat, Gauss i Weber, njemački profesori, Cooke, engleski kipar, Wheatstone, engleski proizvođač glazbenih instrumenata, te mnogi drugi manje zapaženi i poznati. Englez Wheatstone je uspio konstruirati signalni brzojav na kazaljke koji se uvodi u uporabu na engleske željeznice kako bi se povećala sigurnost. Ipak, najveća slava za izum funkcionalnog i komercijalnog brzojava pripala je američkom glazbeniku i pedagogu Samuelu Fineleyu Breeseu Morseu koji je 24.05.1844. g. prenio poruku između Washingtona i Baltimorea. Kada se ustrojavao brzojav u Hrvatskoj, ona je bila u sklopu austrijske monarhije. Uvođenje brzojava u uporabu zbit će se relativno kasno u odnosu na Austriju. Austrija je u primjeni ovoga izuma (1845. g.) ubrzano slijedila Sjedinjene Američke Države, inače kolijevku brzojava. Brzojavna linija koja je već prije izgrađena od Beča do Celja, povučena je uzduž ceste od Zidanoga Mosta do Zagreba 1850. godine. Radovi na izgradnji linije prema Zagrebu započeli su u proljeće navedene godine. Odvijali su se uz velike poteškoće, jer je i lokalno stanovništvo ometalo radove. Motivi njihove opstrukcije bili su ponajprije zasnovani na uvjerenju da brzojavne žice privlače gromove i tuču. Unatoč poteškoćama, zračna je linija povučena 10. rujna 1850. g. do središta grada. Čak je jedan manji dio voda u gradu bio položen ispod zemlje. Nešto kasnije, točnije 28. rujna, razmijenjene su brzojavke između Zagreba i Beča. Prvu brzojavku iz Zagreba u Beč uputio je podban Benko Lentulaj, koja je glasila: «Telegraf je u redu». Iz Beča je slijedila brzojavka bana Jelačića na hrvatskom jeziku koji se u to vrijeme tamo nalazio. Riječi Jelačićeve brzojavke su glasile: «S radostju sam primio vašu viest». Prvotna funkcija brzojava bila je samo za službenu uporabu, to jest za upravnu i vojnu službu. Uskoro je poprimila privrednu namjenu, da bi uslijedilo razdoblje uporabe brzojava za potrebe građanstva, te za novinstvo, koje na plasiranju brzih točnih vijesti i egzistira. Nakon 1850. g. Zagreb postaje čvorište brzojavnih linija. Godine 1854. izgrađene su brzojavne linije: Zagreb-Karlovac,-Gospić-Zadar, te Trst-Pazin-Pula; Zadar-Split-Dubrovnik, te Sisak-Metković, Otočac i Kaštel Novi 1857. g.; Slavonski Brod 1858. g.; Kostajnica-Nova Gradiška i Knin 1859. godine. Tijekom vremena brzojavna se mreža dalje širila, tako da su se polaganjem podmorskih kabela povezali i otoci s kopnom. Već 1860. godine s kopnom su povezani otoci Cres i Vir. Koncem 1918. g. u Hrvatskoj je bilo više od 400 brzojavnih ureda. U prvom razdoblju razvitka brzojava u Hrvatskoj korišteni su Morseovi, Hughesovi i Baudotovi aparati.