EUROPA 2005. - GASTRONOMIJA - VINO

O kruhu i vinu Kada bismo sačinili najoskudniji popis vrsta vina i kruha svaki bi razgovor na ovako malom prostoru ostao tek pukom natuknicom. A kada bismo, s druge strane, naglasili njihova dublja skrivena značenja, u raznim dijelovima svijeta, u raznim civilizacijama, religijama ili jednostavno u ljudskoj povijesti, zadaća bi postala nemogućom. Tu bi, uz briljatnu erudiciju, trebala gotovo enciklopedija! U leksikonu pod natuknicom kruh stoji: ’’...od davnine poznata osnovna hrana mnogih naroda, dobivena pečenjem tijesta od brašna žitarica i vode, uz dodatak kvasca i soli’’. Prema istom leksikonu ’’...vino je piće dobiveno alkoholnim vrenjem mošta od grožđa. Prema boji, vina se dijele na bijela, ružičasta i crvena.’’ To je najosnovnija podjela u čijoj se potkoži kriju mnoštvene i neizbrojive klasifikacije i značenja. Kruh i vino su dvije najvažnije stvari u čovjekovu životu. Kultura uzgoja žitarica i pravljenja vina uzdignuta je, od potrebe svakodnevnog života, do kulta. I misterija. Stoga kruh i vino možemo zvati namirnicama, ali i simbolima punima mističkih i simboličkih značenja. Njihovo zajedništvo čini temelj Euharistije, odnosno sakrament žrtve tijela i krvi Kristove. Stoga je kruh i vino podijeljeno (posebice u srednjovjekovlju) na sakralno i profano. Ako je kruh simbol Kristova tijela i njegove žrtve, štruca je kruha i atribut Sv. Dominika (primjerice sa zmijom, i Sv. Benedikta, dok su mali kruščići simboli Marije Egipćanske itd). Ne treba posve zanemariti da je i pas odnio kruh sv. Roku u pustinju u kojoj i mana božja (kruh) pada s neba. Prema hebrejskoj tradiciji kruh sa kvascem je grijeh, a beskvasni kruh je obredni kruh. Kruh ’’...mora biti pečen od pšeničnoga brašna i znači tijelo, a dok vino kao krv znači dušu’’ (C. G. Jung, Psihologija alkemija, str. 320). Ali, kamo bi odvela priča o kruhu i vinu. Samo nabrajanje njihovih vrsta, ukusa ili boja, načina pripravljanja i sastavaka ugrožava svaki napor koji stremi sačuvati i ostati u predviđenom okviru. To je temeljna hrana i siromaha i bogataša koja izjednačava bogatstvo i uboštvo i, štoviše, siromahu daje stanovitu prednost. Kako? Dok se siromah hrani tamnijim, jednostavnijim i siromašnijim ali po svemu sudeći zdravijim kruhom, bogataš se hrani ’’zasljepljujuće bijelim’’ i – pretpostaviti je - nezdravijim kruhom. Uživanje u jelu - a posebice vinu, poznaje umjerenost, ali i pretjerivanja; pravih bakanalija i svečanosti u kojima umjerenost i razbor nisu na velikoj cijeni. ’Samo ne voda!’’ - piše na natpisu jednoga dionizijskoga svetišta . Tome u prilog ide i Kristovo Čudo u Kani Galilejskoj, ali i ’’trijezna opojnost vina’’ o kojoj govori Sv. Augustin. Za starozavjetne mudrace vino je lažljivac, Židovi ga nude neprijatelju, jedni ga opjevavaju (Grci), drugi smatraju smrtonosnom kušnjom, a treći ’’zrcalom duše’’ (Alkej). Oni koji ga od davnine smatraju prijateljem istine rano sade sjeme kasnije lat. poslovice In vino veritas - ili u jednostavnijem prostodušnijem prijevodu govoreći - što pijan govori, to trijezan misli. Prema toj poslovici, piti vino znači utirati put iskrenosti i istinoljublju. Želi se reći da trijezan čovjek suviše pazi što govori, taktizira, diplomatski i oprezno se izjašnjava (ne znaš što misli), dok je čovjek poslije čaše ili dvije vina otvorena knjiga. Ta iskrenost je najveće posljedica dobra vina. Uz dobro vino ide istinoljublje, dok se poslije lošega može samo lagati i buncati. To će najbolje reći Bela Hamvas koji razlikuje hibridno grožđe od kojega je moguće spraviti samo smrdljivo vino kojega je spravio sam đavao. To je po Hamvasu piće »...puritanaca, pijetista, usdijelica, neženja, grabljivaca, škrtaca, zavidnika i podlaca». Razlikujući vjerničko i ateističko grožđe, Hamvas napominje kako je ’’...đavao pozavidio vinskom umijeću Stvoritelja i odlučio da i sam napravi vino’’ Postoji cijela enofilska hemeroteka i biblioteka, simbolika i metafora o kruhu, a posebice i o vinu. Tako je knjiga Filozofija vina (Ceres, Zagreb 1993) moguće najbolja knjiga o vinu (i o kruhu), mali sažeti katekizam kulture pijenja (kako piti, kada i s kime piti, poslije ili prije kojeg jela...), ne kao uputstvo i katalog preporuka i znanja, nego znak i tjelesnoga i duhovnoga zdravlja. To djelo mudra čovjeka i znalca nalazi prostora i za društvenu kategorizaciju vina. Tako, primjerice, uz vina za balove, zaruke, vjenčanja... za sve životne prilike i neprilike, šomloško vino je ’’vino usamljenika’’, dok kiškereško ’’ne trpi samoću’’. Piće ili živežna namirnica? Za Hamvasa je i riba s kojom se vino najdraže druži ’’vinu dopunsko jelo’’. Dilema je lažna. Pametnome je vino hrana i put u sebe sama; neumjerenom put izvan sebe sama. Pametan pije da bi pronašao sebe, neumjeren da bi izgubio sebe.