EUROPA 2008. - PISMO - VRIJEDNOSNO

PISMO Ujedinjeni narodi su razdoblje od 2005. do 2008. proglasili «godinama pismenosti». Naglasak je to na akcije kao što je, npr. već dugogodišnji poziv milijunima djece širom svijeta da sudjeluju u natječaju za najljepše napisano pismo. Cilj ovoga plemenitog natjecanja je razvijanje misli i vještine pisanja, ljubavi prema pisanju pisama te širenje ozračja međunarodnog prijateljstva. Zašto pismo? Pismo pokazuje zbir vjekovnih vrednota jednog naroda, ali pismo je i intimni izraz komunikacije. Od samih početaka pismo (u širem smislu, kao grafem) jest sustav slika, oblika, znakova i njihovih kombinacija proizveden u svrhu memoriranja i obavještavanja. Svrha prvih likovnih prikaza bila je sačuvati sjećanje na neki događaj, upozoriti na magično značenje ili predočiti mitološki ili religiozni motiv. Učestalošću primjene, sve više radi prijenosa poruke na daleko, u različitim sredinama se likovni prikazi na različite načine shematiziraju i prolaze kroz brojne faze (kao piktogrami, ideogrami itd.) da bi danas u svijetu prevladalo glasovno, tj. fonetsko pismo. Tehnika bilježenja znakova i materijal na kojemu se pisalo mijenjali su se tijekom tisućljeća. Usporedno s klesanjem u kamen, zarezivanjem u glinu, drvo, metal, vosak i sl. javlja se i pisanje, tj. izvlačenje grafičkih znakova obojenim materijalom (uz pomoć kista, pera i drugih različitih pisaljki) po drvu, koži, papiru… Već u davnoj Asiriji i Babiloniji pisala su se pisma na pločicama od mekane gline u koje su slova utiskivana pisaljkom s izbočenim znakom klina, a potom su pločice sušene na vatri ili suncu. Radi zaštite, ova su se pisma umetala u kutijice također izrađene od pečene gline, na kojima je već bila urezana adresa primatelja. Slobodni otvor kutijice obljepljivao se glinom u koju se utiskivao znak pošiljatelja i sve se zajedno opet sušilo. Da bi došao do pisma, primatelj je morao razbiti kutijicu. Od starih Egipćana nadalje pisma su se pisala bojama na podlogama životinjskog ili biljnog podrijetla. Tekst je pisan samo s jedne strane pergamenta (životinjske kožice) ili papira (lista od biljnih vlakana) koji se uvijao prema unutra i tako činio svitak u obliku valjka. Ovakvo se pismo omatalo vrpcom čiji su krajevi spajani voštanim pečatnjakom, a do sadržaja se moglo doći jedino trganjem pečata i vrpce. Stari su Rimljani kao podlogu za pisanje koristili voskom premazane drvene pločice, a metalnim ili koštanim zašiljenim štapićima (stilusima) upisivali su slova. Pločice bi zatim slagali jednu na drugu. Zatvarala ih je gore i dolje postavljena po jedna drvena pločica s izbušenim rupicama kroz koje se uzduž i poprijeko mogla provući vrpca, stegnuti, zavezati, a na njene se krajeve utisnuo pečat. Iako je Europa još u 13. st. upoznala proizvodnju papira, zbog vrlo male pismenosti europskog puka, njegova upotreba nije bila uobičajena, nego je u većoj mjeri korišten pergament. S renesansom u Europi počinje procvat pismenosti, literature, umjetnosti, povećava se i svakovrsno dopisivanje te raste potreba za papirom kao lakšom i savitljivijom podlogom nego li je to pergament. Za razliku od prijašnjih pisama u obliku rotulusa, od 16. st. se sve više javljaju pisma na kvadratnim ili pravokutnim listovima koji su se presavijali sa sve četiri strane prema unutra sve do željenog formata. Vanjski je list ostavljan čistim tako da je nakon savijanja on predstavljao svojevrsnu kuvertu pa se na njemu ispisivala adresa primatelja. Na mjesta gdje su se pokrivali svi krajevi listovnog papira pošiljatelj je stavljao pečat. U to vrijeme počinje se upotrebljavati, tzv. pečatni vosak. Pečatni vosak izumili su Kinezi, a u Europu je stigao preko Portugala i Španjolske. U 16. st. upotreba pečatnog voska proširila se u znatnoj mjeri, a u njegovoj su upotrebi tada prednjačili Francuzi u čijoj je obilnoj korespondenciji došla do izražaja i briga za sigurnost i tajnost pošiljke. Također u Francuskoj, u 17. st. je za pošiljke uvedena poštarina prema njihovoj težini i udaljenosti odredišta. Ona se naplaćivala od primatelja. Tada je bio uveden i pokušaj naplate poštarine naznačene na papirnatom ovitku pošiljke, a u Parizu su postavljene i prve listovnice koje su se tri puta dnevno praznile. Austrija je prva u Europi donijela zakon o pošti (1837. godine) u kojem je uvela i institut, tzv. poštanske tajne, tj. obvezu pošte da neovlaštenima ne daje nikakve podatke o otpravljenim pošiljkama. Željena tajnost dopisivanja znatno je olakšana pojavom kuverte oko 1830-ih godina u Engleskoj. Prve ručno proizvedene kuverte su zbog velike potražnje ubrzo zamijenjene onima industrijske proizvodnje. Uskoro i poštanske uprave počinju izdavati vlastite kuverte, tj. obične, jeftine, pa čak i s otisnutom markom. Prva je u tome bila Engleska koja je prvu poštansku kuvertu izdala 1840. godine, tj. iste godine kada je pustila u promet i prvu poštansku marku. U Hrvatskoj, koja se u to vrijeme nalazila u okviru Austrijskog Carstva, marka se kao naplata počinje koristiti od 1850. godine, a kuverte su uvedene tek deset godina poslije. Osim materijalnih, tehničkih, povijesnih i sl. karakteristika pisma, njegova suština jest zapis čiji je sadržaj rezultat ljudske aktivnosti, kreativnog misaonog procesa. To može biti poruka upućena pojedincu ili grupi. Tako pisma izražavaju osjećaje i misli (osobno pismo, oproštajno pismo, ljubavno pismo, pismo urednice) ili izvješćuju, mole, dogovaraju, zahtijevaju, tuže (službeno pismo, otpusno pismo, prijeteće pismo, pozivno pismo, mirovno pismo, pismo namjere) ili su pisma objavljena u javnim medijima, a izražavaju stav o nekom pitanju od općeg značenja (otvoreno pismo). Pismo se razvilo i u zasebnu književnu prozu namijenjenu tisku koja se javila u vrijeme humanizma i renesanse. Postoje i romani pisani u obliku pisma (npr. Goethe: Patnje mladog Werthera; O. Fallaci: Pismo nerođenom djetetu). Vrlo često pisma iz korespondencije pojedinaca, osim osobnog značenja i originalnih misli, sadrže i dragocjene znanstvene ili povijesne podatke (npr. Oproštajno pismo Petra Zrinskog, Bečko Novo Mjesto, 1671.) Od kraja 20. st., sukladno razvoju tehnike, pisma su sve češće u obliku e-mail poruka. Po prirodi medija, ona štede vrijeme u poslu i privatno, mogu nekome spasiti život, a i kada su samo proslijeđena animirana mala šala, još uvijek znače komunikaciju, jer tamo negdje, blizu ili na kraju svijeta, netko misli baš na nas. Dunja Majnarić Radošević