HRVATSKA GLAZBA - 125. OBLJETNICA ROĐENJA JOSIPA HATZEA

Josip Hatze Hrvatski skladatelj i dirigent Josip Hatze rodio se u Splitu 21.III.1879. Nakon studija u Pesaru kod poznatog talijanskog opernog skladatelja Pietra Mascagnija, Hatze započinje glazbeničku djelatnost kao dirigent pjevačkoga društva Zvonimir u Splitu. U Prvome svjetskom ratu bio je na albanskoj fronti, a od 1919. ponovno je u Splitu gdje preuzima dužnost ravnatelja pjevačkog društva Guslar. U Drugome svjetskom ratu vodi veliki mješoviti zbor jugoslavenskoga zbjega u El Shattu s kojoim ostvaruje brojne nastupe. Nakon 1945. ponovno je u Splitu gdje umire 30.I.1959. Josip Hatze pripada naraštaju umjetnika - glazbenika, slikara, književnika - koji su svojim stvaralaštvom konstituirali hrvatsku modernu (razdoblje od približno 1890. do približno 1918.). U pluralitetu stilova toga doba Hatze sudjeluje u suglasju s osobnim umjetničkim temperamentom i prirodnom nadarenosti, ne prekidajući radikalno s tradicijom, no obogaćujući je novim temama i nijansama izraza. Njegovi su najveći suvremenici u hrvatskome glazbenom stvaralaštvu Blagoje Bersa i Dora Pejačević, njegujući svaki na svoj način dotad zapostavljene glazbene vrste (prvenstveno one klasično-romantičke tradicije kao što su to simfonija, koncert, komorni oblici) i težeći za propitivanjem novih mogućnosti na području orkestralne simfonijske pjesme (Bersa), glasovirske minijature i solo pjesme. Hatzeov je položaj u tome kontekstu specifičan: kao tipični mediteranac on je izrazit melodičar, pa je težište njegova stvaralaštva na području vokalnosti gdje ostvaruje vrhunske domete u solo pjesmi, zborskoj glazbi, kantati i operi. Upravo na području opere Hatze je prepoznao neke od suvremenih težnji u glazbenoscenskim umjetnostima, ostvarivši u operi Povratak prema drami Srđana Tucića (praizvednoj 1911. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu) hrvatsku inačicu tada aktualnog verizma. U svom drugom opernom djelu, lirskoj operi Adel i Mara (1932.) Hatze se nadahnuo romantičnim spjevom Luke Botića, oživljavajući na pozornici tragičnu podvojenost kršćanskog i islamskog svijeta na našem tlu. Hatze je bio najplodniji u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća, kada je nastala većina od njegovih 55 solo pjesama (zbirke Romance i melodije, 1900., Proljetni lahori, 1903., Novo cvijeće, 1907. i niz pojedinačnih izdanja 1920-21.) kao i kantate Noć na Uni (1902), Exodus (1912), Golemi Pan (1917) i Resurrexit (1920) te opera Povratak. Svježinom svog glazbenog izraza, raskošnom, podatljivom i uvijek nadahnutom melodikom on je upravo u tom razdoblju kada su se postavljali temelji novoj hrvatskoj glazbi, uspostavio nova, visoka mjerila profesionalnosti i umjetničke iskrenosti. Nije bio sklon eksperimentima koji su za njegova života iz temelja preobrazili glazbeno stvaralaštvo. No odlično je poznavao situaciju u suvremenoj glazbi, a svoja je teoretska znanja formulirao u nizu spisa iz područja glazbene instrumentacije, kontrapunkta i fuge i drugih. Hatzeova je glazba u doba svoga postanka predstavljala izrazito osvježenje hrvatske glazbe, ostajući trajno popularnom u najboljem smislu riječi. Njezina tehnička vrsnoća nikad ne zasjenjuje istinsko nadahnuće kojim ona i danas nalazi put do slušatelja.