HRVATSKA GLAZBA - BRUNO BJELINSKI

Bruno Bjelinski Produktivnost, kreativnost i vezanost uz aktivno glazbovanje odrednice su koje povezujemo uz ime skladatelja i akademika Brune Bjelinskog (Trst, 1. studenoga 1909. – Silba, 3. rujna 1992.). Nakon studija prava i diplome na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Blagoja Berse, Frana Lhotke i Franje Dugana, neko vrijeme radi u pravničkoj struci. Tek završetkom ratnih zbivanja i kratkotrajnoga djelovanja na Muzičkoj školi u Splitu (1944. – 1945.) postaje profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje ostaje sve do odlaska u mirovinu, 1977. godine. Svojim profesorskim djelovanjem ostvario je životopisnu suradnju s brojnim studentima te pridonio stvaranju profesionalne iznimnosti zagrebačke Muzičke akademije. Bjelinski se izdvaja golemim opusom u čijem se cjelokupnom rasponu može pratiti naoko uvijek isti glazbenički poriv imanentno vezan uz Bjelinskog kao osobu unutar sredine u kojoj djeluje. No, glazbeno-terminološkim rječnikom Bjelinskijeva glazba najbliskija je neoklasicističkom zvuku prve polovine 20. stoljeća. U orkestralnim djelima, među kojima je čak petnaest simfonija, šest simfonijeta, solistički koncerti za gotovo sve glazbene instrumente i nekoliko klavirskih koncerata, inspirira se literarnim, što širi granice paradigmatskoga simfonijskog zvuka uvođenjem glasa, ali naravno vodi i u programsko. Kao i kod brojnih ostalih skladatelja, pa tako i kod Bjelinskog, klavir se prepoznaje kao primaran, skladatelju najbliskiji medij, instrument eksperimenta najpogodniji za virtuozno, novo i drukčije. Ipak, najosebujnija strana ovoga skladatelja prisutna je kroz glazbenoscenska djela u kojima izranja talent i osjećaj za dječju recepciju, kao u operi Pčelica Maja, baletima Pinocchio, Petar Pan, Mačak u čizmama i dr. Nina Čalopek