HRVATSKA GLAZBA - IGOR KULJERIĆ

IGOR KULJERIĆ (1938. – 2006.) Hrvatski skladatelj i dirigent Igor Kuljerić (Šibenik, 1. veljače 1938. – Zagreb, 20. travnja 2006.) diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Stjepana Šuleka (1965.). Zatim se usavršavao u dirigiranju kod Igora Markeviča u Monte Carlu (1968.) te u skladanju u Studiju za glazbenu fonologiju RAI-a u Milanu (1975./76.). Od 1960. do 1967. bio je korepetitor i pomoćnik dirigenta u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Potom postaje članom Zagrebačkih solista, gdje svira čembalo i radi kao asistent Antonia Janigra (1966. – 1968.). Od 1968. do 2005. dirigent je Simfonijskog orkestra i Zbora HRTV-a. Obavljao je više različitih dužnosti: direktora Muzičkog biennala Zagreb (1980. – 1983.), umjetničkog direktora Koncertne dvorane «Vatroslav Lisinski», glazbenog direktora Dubrovačkih ljetnih igara (1984./85.), a bio je i dirigent u Operi HNK-a u Zagrebu (1984. – 2003.), kao i njezin direktor (1992. – 1994.) te predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja (1980./81.) i Fonda «Lovro i Lilly Matačić». Na natjecanjima UNESCO-a osvajao je zapažena mjesta. Gostovao je u svim većim zemljama Europe, SAD-u i Rusiji. Od 2004. redoviti je član HAZU-a. Dobitnik je niza nagrada i priznanja, među kojima se ističu Nagrada Grada Zagreba (1972., 1986.), Vjesnikova nagrada «Josip Štolcer Slavenski» (1973., 1986., 1998.), Nagrada INA-e (1977.), Nagrada UNESCO-a (Pariz, 1982.), Nagrada «Vladimir Nazor» (1986.), Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2002.). Dobitnik je odličja Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi. Počevši svoj skladateljski razvojni put u godinama kad je glazbena avangarda u Hrvatskoj donosila prve plodove i iskustva, Igor Kuljerić nakon rane faze još pod utjecajem akademske izobrazbe sklada vrijedna svjedočanstva o tome važnom razdoblju u hrvatskoj glazbi sredine prošlog stoljeća, no ubrzo ga istraživalačka strast prema uvijek novom karakteru zvukovnosti udaljava od tih estetskih modela i upućuje prema novim spoznajnim obzorima i tehnikama. «Meni danas moje avangardno iskustvo omogućuje da spoznam svu raznolikost prostora kojime se može kretati zvuk i glazbena misao, omogućuje mi znatiželju čak i za stvari koje su u osnovi strane mojem poimanju umjetnosti i stvaralačkom naboju», kazao je Kuljerić u jednom intervjuu početkom ovoga stoljeća. Ta znatiželja, ta strast prema pojavama što zvuče, misao da sve može postati izvorom zvuka i pokrenuti skladatelja na umjetnički čin, udaljila je Kuljerića od ovisnosti o ikakvu specifičnom stilu koji bi se kao jedinstven mogao pratiti i prepoznati tijekom njegova stvaralačkog vijeka. Svaka razvojna faza nova je i različita od prethodne, puna mašte i tragova istraživalačkog naboja. Upravo raznolikost i sposobnost da od raskošne ljestvice različitoga oblikuje umjetnički vrijednu, sadržajnu i zaokruženu cjelinu djela čini istinski sjaj glazbenoga rukopisa Igora Kuljerića. Uvijek nov i zanimljiv, Kuljerić je jedna od najvažnijih skladateljskih ličnosti u Hrvatskoj 20. stoljeća. Nabrojimo na kraju i njegove najvažnije skladbe: opere Rikard III. (1987.) i Životinjska farma (2002./03.), Koralna predigra (1979./80.), Risuono di gavotta (1986.) i Bel kamen kampanela (2005.), za orkestar, Solo-tutti, za glasovir i orkestar (1972.), Koncert za marimbu i gudače (2001.), Balade Petrice Kerempuha, za vokalno-instrumentalne skupine i recitatora (1973.), Hrvatski glagoljaški rekvijem (1996.) i Hrvatska misa, za sole, zbor i orkestar (2004.), Kanconijer, za glasove i instrumente (1983.), Quam pulchra es... (Omaggio a Lukačić), za zbor (1973.), More, za ženski zbor a cappella (1978.), Momenti za Vladu, za klavir (1968.), Les échos, za komorni ansambl (1975.), Song, za gudački kvartet (1981.), Valcer (D9-G9), za instrumentalni sastav (1989.)...