HRVATSKA GLAZBA - IVAN BRKANOVIĆ

Ivan Brkanović (27.prosinca l906, Škaljari pored Kotora, Crna Gora – 20.veljače 1987, Zagreb) jedini je među trojicom velikana hrvatske glazbe 20. stoljeća rođenom iste 1906. godine - uz njega su Milo Cipra i Boris Papandopulo - autentični južnjak, pa će južna obzorja na određeni način iscrtati emocionalni crtež njegova stvaralačkog rukopisa. Znatiželjan, marljiv i uporan, uvijek je sam, vlastitom voljom i odlukom, a ne slučajem, gradio svoju sudbinu i životni tijek. Ta ga upornost i znatiželja vode iz rodnih Škaljara u Zagreb – gdje će 1935.godine na Muzičkoj akademiji diplomirati kompoziciju (B.Bersa, F.Dugan, F.Lhotka) – a potom na kraće vrijeme i u Pariz, ali je ratna prijetnja prekinula nastavak njegova usavršavanja na glasovitoj Scholi cantorum. “Znao sam da mi je mjesto u domovini”, kazao je jednom prisjećajući se toga životnog razdoblja.. Po povratku u Zagreb obavljao je niz glazbeničkih, stručnih i društvenih dužnosti: od zborovođe i nastavnika, dramaturga Opere HNK u Zagrebu (1951 – 1954), direktora Zagrebačke filharmonije (1954 – 1957) do profesora na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje je 1961. godine i umirovljen. U međuvremenu (1953. i 1954) bio je vrlo aktivan u svojstvu predsjednika Udruženja kompozitora Hrvatske. Pod njegovim je vodstvom skladateljska udruga razvila niz aktivnosti koje će se u godinama što su slijedile pokazati iznimno važne za sudbinu hrvatskoga glazbenog stvaralaštva. Jedna je od takvih pretplatnički ciklus “Izvedbe djela naše muzike” koji 1953. godine skladatelji organiziraju kao pokušaj stvaranja neke nove publike, a potiču i utemeljenje Društva prijatelja muzike, koje će kasnije prerasti u organizaciju Muzičke omladine. Nikakva, međutim, društvena aktivnost, ma kako bila intenzivna, nije mogla Brkanovića ni za čas odvojiti od glazbe. Respektabilni opus od oko 130 djela oslanja se na nekoliko uočljivih uporišta. Prvi Brkanovićevi skladateljski uspjesi vezani su uz zborsko stvaralaštvo (Bokeljsko kolo, 1932, Konavosko pirovanje, 1933), zbor je bio i ostao jedno od bitnih ishodišta Brkanovićeva nadahnuća, a to podjednako vrijedi i za djela u kojima je zbor tek dio veće vokalno-instrumentalne cjeline. Važno je pritom naglasiti da ta važnost ne proistječe samo iz zvučne komponente vokalnog idioma, iako je i taj aspekt itekako važan, nego i iz uvijek aktualne skladateljeve potrebe da se izvanglazbene teme učine sadržajem glazbe i umjetnički artikuliraju. To je područje izvanglazbenoga razina na kojoj se povezuju i isprepliću ideje skladatelja stvaraoca i čovjeka izrazite emocionalnosti, izrazito svjesnog političkog i društvenog konteksta svijeta u kojemu je živio. Pritom valja reći da je izborom tema uglavnom rukovodio autorov izraziti, gotovo patetični osjećaj nacionalne pripadnosti. Osobito je to uočljivo kod tema obrednoga značaja, kao što je to, primjerice, Triptihon, narodni obred kod smrti za sole zbor i orkestar iz 1936. godine, ali neće takva osjećaja biti lišena niti simfonijska ostvarenja (ponajviše Druga simfonija - od pet koliko ih je Brkanović napisao – iz l946. godine), a niti djela za opernu pozornicu (prije svega Ekvinocij iz l945. godine i Zlato Zadra iz l954. godine). Taj je osjećaj u uskoj vezi sa stilskim značajkama autorskoga rukopisa koji majstorski povezuje folklornu pozadinu kao jedan od znakova nacionalne prepoznatljivosti s individualnim skladateljskim izrazom, a on se temelji na melodijama širokih linija, epskih koordinata i rapsodičnih dimenzija, slobodnoj, nerijetko smionoj, iako tonalitetski određenoj harmonijskoj gesti. Akademik L.Županović zapisao je o Ivanu Brkanoviću da je “rođeni autor djela velikog opsega i širokih arhitektonskih lukova, u kojima se – međutim – jasno uočavaju segmenti što se poput krvotoka razvijaju iz jedne tonski i opsegom skromne jezgre” (Ivan Brkanović, Zagreb, JAZU 1989). A taj krvotok, to je sam skladatelj koji kroz identifikaciju s vlastitim umjetničkim činom zaokružuje životni proces pitanja i odgovora, straha i nade, sumnje i vjere i nalazi sklad između vlastitoga bića i bića naroda kojem je svim srcem pripadao. Erika Krpan