HRVATSKA GLAZBA - KRSTO ODAK

KRSTO ODAK (1888. – 1965.) Skladatelj Krsto Odak (Siverić kraj Drniša, 20. ožujka 1888. – Zagreb, 4. studenoga 1965.), podrijetlom je iz skromne radničke obitelji. Prvi dio života, do 1919. godine – uz iznimku 1912. i 1913. koje, nakon što je bio zaređen za svećenika, provodi u Münchenu gdje uči glazbu kod patera Paula Hartmanna – veže ga uz male sredine rodnoga kraja u kojima službuje kao franjevac. Godine 1919. napušta svećenički red i konačno odlučuje posvetiti se glazbi, pa odlazi u Prag gdje će na tamošnjoj Majstorskoj školi Konzervatorija studirati iduće tri godine kod Viteszlava Nováka. Nakon svršetka studija 1922. Odak dolazi u Zagreb gdje će od dolaska do 1962. raditi kao profesor na Muzičkoj akademiji na kojoj je razvio intenzivnu pedagošku aktivnost otvarajući mlađim naraštajima «vidike u još nepoznate zvučne senzacije», kako je poslije zabilježio skladatelj Milo Cipra. Iako je tek kao tridesetogodišnjak počeo s intenzivnim skladateljskim radom, Odak je hrvatskoj glazbenoj umjetničkoj tvorbi 20. stoljeća pridružio veliku i važnu ostavštinu koja se s jedne strane temelji na pozitivnom odnosu prema ideologiji nacionalnog smjera, a s druge strane je malobrojniji ali važan dio njegova opusa potpuno oslobođen utjecaja folklornih elemenata. Upravo u tom dijelu opusa valja tražiti i tragove radikalnijeg autorskog izraza koji se kreće širim prostorom njegove stvaralačke imaginacije. Ta svojevrsna dvojnost umjetničke osobnosti jamačno je u vezi s utjecajima koje je donio iz Praga u zagrebačku sredinu tad «u snažnom ozračju ostvarivanja novonacionalnoga glazbenog usmjerenja» (L. Županović). Neki su tragovi Odakove umjetničke dvojnosti dobili potvrdu i na međunarodnoj razini. Jedna od antologijskih skladbi svekolike hrvatske zborne literature 20. stoljeća, njegov Madrigal op. 11 za peteroglasni muški zbor, postigao je 1929. u Ženevi, u izvedbi zbora Besjeda iz Brna, veliki uspjeh na festivalu Međunarodnog društva za suvremenu glazbu. Izrazit polifoničar, Odak je majstor izražajne melodijske linije. Linearna je faktura podjednako istaknuta u simfonijskoj glazbi, kao i u komornim djelima ili solo pjesmi. U cjelokupnom se stvaralaštvu ističe nekoliko tematskih krugova. Česta je religijska tematika, rado se služi temama iz Hrvatskog zagorja i Međimurja te onima s Jadrana. Njegov opus stoga sadrži niz djela, osobito zborova, koji su svojevrsna stilizacija folklornoga glazbenog predloška. Njegove najvažnije skladbe su sljedeće: opera Dorica pleše (1933.), Majka Margarita op. 61, radijska opera (1952./53.) četiri simfonije (1940., 1950., 1960., 1965.), Passacaglia op. 35 za gudače (1938.), pet gudačkih kvarteta (1923., 1926., 1935., 1956., 1962.), Sonata op. 1 za violinu i klavir (1922.), Rapsodija op. 10 za violinu i klavir (1927.), Staroslavenska misa op. 12 za mješoviti zbor i orkestar (1929.), Psalam 130 op. 6a i Psalam 123 op. 6b za bariton i orkestar (1934.), Radosna noć u gradu, za muški zbor (1922.), Madrigal op. 11 za peteroglasni muški zbor (1928.), Svrši stopi moje op. 19 za bas i alt solo, mješoviti zbor uz orgulje (1939.). Između tridesetak sačuvanih solo pjesama osobito se ističu pjesme Oči sam večkrat na stihove F. Prešerna za bariton (mezzosopran) i klavir (1922.) i Tri pjesme o moru op. 60 (1952.). Pisao je priručnike: Modulacija (1954.), Poznavanje instrumenata (1956). Erika Krpan