HRVATSKA GLAZBA - MILO CIPRA

Skladatelj, glazbeni pisac i pedagog Milo Cipra (Vareš, 13. listopada 1906 - Zagreb, 9. srpnja 1985) u Sarajevu je završio srednjoškolsko obrazovanje (1915 - 1926), a u Zagrebu je studirao i diplomirao studij germanistike i filozofije na Filozofskom fakultetu i kompoziciju na Muzičkoj akademiji kod Blagoja Berse, istodobno prateći tada zapažena predavanja Ljube Babića o likovnoj umjetnosti u Pučkom sveučilištu. Radni ga vijek najprije vodi kroz službu srednjoškolskog profesora, pa predaje njemački i filozofiju u Cetinju (1934-1935), Novoj Gradiški (1935-1937) i Karlovcu (1937-1940); od 1940. kraće je vrijeme u Zagrebu gimnazijski profesor, a od 1941-1977. profesor je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1961-1971. dekan), gdje predaje kompoziciju, analizu glazbenih oblika i metodiku glazbene nastave. Bio je izvanredni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnik je brojnih najviših nagrada i priznanja. Izvanredno školovan, zanimanjem i obrazovanjem posebno vezan uz njemačku kulturu i umjetnost, Cipra je nakon povratka u Zagreb razvio višeznačnu aktivnost s glazbom u središtu stvaralačkoga zanimanja. Dok ga društvene aktivnosti obvezuju brojnim angažmanima u Udruženju kompozitora Hrvatske (predsjednik 1948 - 1952. i 1956 - 1962), Udruženju muzičkih pedagoga Hrvatske i Savezu muzičkih društava Hrvatske, nizom će predavanja održanima sredinom pedesetih prošlog stoljeća pod naslovom "Riječ, boja zvuk epohe" u Narodnom sveučilištu grada Zagreba godinama biti pamćen po iznimno nadahnutim, zanimljivim i sadržajnim izlaganjima, a skladateljski će se izričaj u prvim poslijeratnim godinama postupno razvijati i od prijeratnih početaka stvaranih u sjeni tzv. novonacionalnog usmjerenja postupno pretapati u osebujno i zanimljivo autorsko asimiliranje novih spoznaja i događaja u suvremenoj glazbi. Ti će postupni pomaci "internacionalizirati" skladateljev izraz i napokon formirati autorski stil Mila Cipre kao jedan od najvažnijih u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća. "Njegova rana djela neoklasičkoga su stila", zapisuje muzikolog Dalibor Davidović, "koja odražavaju utjecaj folklora u čestim metarskim promjenama, modalnosti i formalnom jedinstvu postignutom motivičkim razvojem. U djelima koja slijede Četvrti gudački kvartet (1939.), sve do sredine pedesetih, folklorni utjecaji nestaju, a forma postaje nusproizvod tematskoga dualizma i njegova razvojnog karaktera." Proces spomenute internacionalizacije izraza moguće je uočiti odmah u prvim poslijeratnim opusima, važno mjesto u tome procesu ima Sonata za klavir (1954), a znatno će se odraziti u orkestralnoj suiti za duhače, klavir, harfu i udaraljke s naslovom Sunčev put (1958/1959), ciklusu od 12 stavaka/varijacija nazvanih prema znacima zodijaka, u kojemu će se skladatelj poslužiti elementima dvanaesttonske tehnike, koja će tehnika nešto godina kasnije obilježiti i skladbu Aubade (1965) za duhački kvintet. U posljednjem razdoblju Ciprina stvaralaštva jedna je od uporišnih točaka s područja komorne glazbe antologijski Peti gudački kvartet te orkestralni Triptihon dalmatinskih gradova (1969-1976) kojima će autor povezati u besprijekorno uravnoteženom izrazu vlastito poimanje glazbenih tijekova druge polovice 20. stoljeća. Suzdržanost, jasnoća oblikovanja u kojemu osjećaj za proporcije nadmoćno vlada formom djela, smisao za decentno glazbeno pripovijedanje, misaoni koncept koji je vazda skriven u pozadini glazbenih ideja, odlike su opusa Mila Cipre koje njegovo djelo karakteriziraju kao jednu od stožernih skladateljskih ostavština hrvatske glazbe 20. stoljeća.