HRVATSKA GLAZBA - STJEPAN ŠULEK

Hrvatski skladatelj, violinist i dirigent Stjepan Šulek (Zagreb, 6.VIII.1914. – Zagreb, 16.I.1986.) svojim je svestranim stvaralaštvom obilježio hrvatsku glazbenu kulturu 20. stoljeća. Odrastao u obitelji gdje se mnogo muziciralo, Šulek je rano počeo učiti glasovir i violinu. Nakon završene gimnazije i srednje glazbene škole Šulek je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je u klasi prof. Václava Humla diplomirao violinu 1936. Kratkotrajno je slušao predavanja iz kompozicije kod Blagoja Berse, ali se na tom području razvijao kao samouk. Kao komorni glazbenik i koncertant vrhunske muzikalnosti od 1933. aktivno muzuicira u raznim komornim sastavima; kao dirigent vodio je nekoliko godina (1958.-1962.) Komorni orkestar Radio-televizije Zagreb, a i kasnije je povremeno nastupao, uglavnom kao interpret vlastitih djela. Od 1940. Šulek se bavi i nastavom violine, a od 1947. do umirovljenja 1975. profesor je kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Dobitnik je niza nagrada i priznanja. Od 1954. bio je redoviti člna Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Najznačajnije područje Šulekove mnogostruke glazbeničke djelatnosti je skladateljstvo. Prianjanjući u mladosti uz tradiciju Rimski-Korsakova i Stravinskoga, unosio je u svoje skladbe elemente glazbenoga folklora. Kasnije je izgradio vlastiti stil obogaćujući klasično-romantičku tradiciju i stečevine barokne polifonije. U njegovu opusu središnje mjesto pripada instrumentalnoj glazbi koju oblikuje na načelima jasne arhitektonike i vrnunskog majstorstva u instrumentaciji. Osam simfonija nastalih između 1944. i 1981. odlikuje se širokim rasponima izražajnosti i bogatstvom zvukovnih rješenja. U svoja četiri Klasična koncerta Šulek unutar trostavačne dispozicije maštovito nadograđuje na barokne i klasične uzore. Deset solističkih koncerata (3 za glasovir i orkestar te po jedan za violončelo, violinu, fagot, violu, klarinet, rog i orgulje uz orkestar) Šulekov su monumentalni prilog našoj koncertantnoj glazbenoj literaturi; u svakome od ovih koncerata Šulek je izgradio solističke dionice na posebnostima tehničkih i izraznih mogućnosti koncertirajućih instrumenata. Brojna komorna glasovirska (tri sonate i drugo) kao i druga solistička djela zaokružuju Šulekov instrumentalni opus. Na području opernog stvaralaštva Šulek je dva puta posegnuo za predlošcima iz Shakespearovog dramskog opusa. Na vlastita je libreta skladao opere Koriolan (1957.) i Oluja (1969.). Tri čina opere Koriolan zasnovana su poput trostavačne simfonije u kojoj je provedena simfonizacija orkestralnog sloga, dok vokalne dionice izrastaju iz izražajnog tumačenja teksta. Dva opsežna orkestralna interludija iz ove opere izvode se i koncertno. Svoj cjelovečernji balet De veritate (1977.) Šulek je nazvao «simfonijsko-koreografskim traktatom». Šulekovo vokalno stvaralaštvo obuhvaća kantatu Zadnji Adam za bas, mješoviti zbor i orkesrtar na stihove Silvija Strahimira Kranjčevića (1964.), dva ciklusa solo pjesama (Pjesma mrtvog pjesnika na stihove Dobriše Cesarića, 1970. i Strah na poeziju Đure Sudete, 1975.) te osebujnu Bašćansku ploču za mješoviti zbor a cappella (1980.). Na kraju svog životnog i stvaralačkog puta Šulek je skladao ciklus od pet gudačkih kvarteta Moje djetinjstvo (1985.) posvećenih roditeljima i sestrama, svojevrsni hommage glazbenoj tradiciji na kojoj se trajno napajao. Kao profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Šulek je odgojio brojne skladatelje, od kojih su se najdarovitiji oblikovali u samosvojne stvaralačke osobnosti; među njima su Milko Kelemen, Stanko Horvat, Krešimir Šipuš, Pavle Dešpalj, Dubravko Detoni, Igor Kuljerić i Davorin Kempf. U povijesti hrvatske glazbe značenje Stjepana Šuleka je višestruko: kao reproduktivni umjetnik trajno je održavao visoku razinu interpretacije, kao pedagog zalagao se za temeljite stručne osnove u izobrazbi mladih skladatelja a kao skladatelj on je tehničkom razinom i snagom umjetničkog iskaza ugradio samosvojan segment u hrvatsku glazbu prošlog stoljeća. Iz današnje perspektive etiketa tradicionalizma koja se često javlja uz spominjanje Šulekove glazbe gubi na negativnom prizvuku. Jer Šulekov je opus u doba ideoloških pritisaka nakon Drugoga svjetkog rata svojom vrhunskom profesionalnošću zastupao autonomiju umjetnosti, a u doba kasnijeg povijesno nužnog «otvaranja» prema novom zvuku imponirao je dosljednošću skladateljevim idealima i njegovom umjetničkom «credu».