HRVATSKA LIKOVNA UMJETNOST, Vanja Radauš

Vanja (Ivan) Radauš (Vinkovci, 29. IV. 1906. – Zagreb, 24. IV. 1975.) Umjetnik – kipar, slikar, grafičar, medaljer – profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i akademik, pjesnik i fotograf, strastvenik i emotivac, znameniti je Hrvat koji je ostvario djela u svim kiparskim granama, od medalja, skulptura u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci do važnih javnih spomenika. Stoga ga se opravdano drži jednim od najistaknutijih i najvećih hrvatskih kipara XX. stoljeća. Njegov nerv prema okolini, stvarnosti, društvu i životu izravno se očitovao u produkciji njegovih likovnih ostvarenja u smislu stilskih inačica ostajući pritom trajno nekonvencionalan i kao umjetnik i kao individua. Kao što će ostati trajnim izazovom za interpretaciju Radauševa umjetničkog opusa, jednako tako ostaje i još uvijek nejasna okolnost njegove smrti. No i to je dodatna aura intrigantnosti koja obavija Vanju Radauša. Cjelokupna hrvatska likovna kritika smatra ga vizionarom sklonim eksperimentiranju izvan konvencionalnih obrazaca čime izmiče generacijskim i stilskim kategorizacijama i grupiranjima. Unatoč tomu, ali i stoga, s razlogom ga se drži dijelom hrvatskoga kiparskog „trijumvirata“ zajedno s Augustinčićem i Kršinićem koji je hrvatskoj modernoj povijesti umjetnosti ostavio u nasljeđe neka od interpretativno najizazovnijih kiparskih ostvarenja. Na likovnoj akademiji u Zagrebu predavali su mu R. Valdec i R. Frangeš Mihanović, a od 1928. bio je u klasi I. Meštrovića. Profesor je postao 1945. na Akademiji likovnih umjetnosti na kojoj je djelovao sve do smrti. Od 1947. bio je redoviti član JAZU-a, vodi Majstorsku radionicu za kiparstvo na Zmajevcu, a 1950. predstavljao je Jugoslaviju na XX. bijenalu u Veneciji zajedno s Augustinčićem i Kršinićem. Godine 1932. bio je jednu godinu član grupe Zemlja čija programska stajališta o socijalnoj osjetljivosti ostaju i njegova trajna umjetnička preokupacija. Od 1939., kada je u dobi od 33 godine zajedno s Jozom Turkaljem napravio svoj prvi veliki javni spomenik, spomenik palim ratnicima u Prvom svjetskom ratu, koji je postavljen na Mirogoju, redovito radi spomenike za javne prostore, od bista i poprsja do spomeničkih figura i kompozicija. Od II. svjetskog rata nakon niza akademskih rješenja spomeničkih kompozicija kreće afirmacija njegova kiparskog izraza. U najbolja, i po kritici najistaknutija, djela Radauševa opusa ubrajaju se njegovi kiparski ciklusi: Tifusari (1959.), Čovjek i kras (1961. – 64.), Portret našeg čovjeka (1970-ih) te medaljerski radovi i grafičke mape: Dance macabre (1930. – 39.) i Mi pamtimo (1945.). Spomenimo još i cikluse Krvavi fašnik (1966.), Apstraktne forme (1966. – 68.), Zatvori i logori (1969.) i Slavonija (1970-ih) posvećen njegovu rodnom kraju s kojim je bio trajno emotivno povezan. Najviše spominjani i posebno izdvojeni doprinos povijesti hrvatske skulpture Radaušev je kiparski ciklus Panopticum croaticum nastao od 1959. do 1961. godine. U dvije godine ciklus je brojio 25 skulptura i sastoji se od dviju cjelina – skupine figura pod nazivom Suđenje te prikaza velikana hrvatske kulture – V. Lisinskog, A. Jamometića, V. Karasa, J. Račića, A. G. Matoša, I. Kozarca, I. G. Kovačića, F. Galovića, A. Cesarca, F. Supila, J. Polića Kamova, F. Krežme, E. Kvaternika, J. Križanića, S. S. Kranjčevića i Slave Raškaj. Ovim ciklusom Radauš je iznimno ekspresivno, gotovo enformelistički s izraženim koloritom prikazao dramatiku tragičnih sudbina pojedine osobnosti temeljeći oblikovanje figure na specifičnoj tragediji koja je odredila prikaz i atribute istodobno noseći portretnu karakterizaciju. Ovakvim pristupom oblikovanju skulpture Radauš je postigao snažan i trajan učinak i na publiku i na kritiku. Drži se da je upravo jedna od najdojmljivijih skulptura tog ciklusa, a i cijelog Radauševa opusa, skulptura koja prikazuje Slavu Raškaj. Hrvatska slikarica, koja je život provela kao gluhonijema umjetnica, kraj života proživjela je u Zavodu za umobolne u Stenjevcu pomračena uma i vjerujući da je ptica. Iskoristivši simbolično tu tragičnu sudbinu, Radauš je Slavu Raškaj napravio kao pticu – krnju i sablasnu, tešku u nogama i podrezanih krila.