HRVATSKI GRADOVI 2004. - VIROVITICA (V. DOTISAK)

Motiv: Dvorac Pejačević,1804. Različita su tumačenja jesu li ime Virovitici odredila mađarska «mala vrata» (Verocze), rijeka Verevca, Vereucce ili Virovca, koja se spominje već 950. godine kao rijeka pored koje je pokopan Arpadov vojskovođa Botond (koji je «umoran od dugih ratnih napora počeo čudnim načinom poboljevati i umro») ili pak nemirna i virovita voda potoka koji je silazio s obližnje Bilogore i protjecao pored samoga naselja - Odčenska rijeka. No, nesporno pisana povijest grada, kojemu je nakon velike kuge 1552. godine zaštitnikom određen sveti Rok, počinje 1234. kada herceg Koloman «velikoj varoši Virovitice» («magna villa Wereucha») Poveljom daje niz povlastica. Izraz «velika varoš» sugerira da to nije početak razvoja grada, što potvrđuju i bogati arheološki nalazi, od kojih najstariji potiču iz mlađeg kamenog doba, neolitika (6000.-3500. g. pr. Krista). I prije toga, u paleolitiku, pretpostavlja se ovdje je bilo lovaca ili sakupljača hrane, koji su se kretali prostranstvima od brdskih lokaliteta do šumskih lovišta u blizini rijeke Drave. Virovitica se, naime, od najstarijih vremena nalazi na važnom geografskom položaju, na raskrižju putova, što značajno utječe na njezin razvoj. Današnja Podravska magistrala slijedi pravac nekadašnje rimske magistralne ceste, koja odvaja veći, izrazito nizinski, nekada močvarni dio na sjeveru, do Drave i granice s Mađarskom, od južnog, brdovitog dijela prvih obronaka Bilogore. Kolomanovom Poveljom Virovitica je postala kraljev posjed i jedno od najznačajnijih slavonskih mjesta u koje će vladari rado i često svraćati. Nanijet će put tu i kralja Belu IV., koji će upravo u Virovitici, 1242., Gradec, današnji Zagreb, proglasiti slobodnim kraljevskim gradom, a tu je izdao i povelju kojom potvrđuje slobode gradu Samoboru. O važnosti Virovitice toga vremena svjedoči i podatak da se u drugoj polovici 13. stoljeća, točnije od 1269., spominje prvi puta čast virovitičkog župana. Tako će ostati sve do prodora Turaka, koji su Viroviticu opsjeli u ljeto 1552. godine i u 130 godina vladavine, pretvorili je u vojnu utvrdu, razorivši do temelja sve ostatke virovitičkog srednjovjekovnog grada. Sačuvao se tek jedan materijalni dokaz toga vremena: monolitni stupac visine 82 centimetra, s kapitelom nalik na, pri vrhu zavrnute, jezike. On danas služi kao potporanj barokne škropionice u crkvi Svetog Roka. Renesansu Virovitica doživljava u 18. stoljeću kada se grade franjevački samostan i crkva Svetog Roka s najljepšim primjerima barokne sakralne umjetnosti u kontinentalnoj Hrvatskoj te palača Pejačević, impozantan primjer barokne svjetovne arhitekture. Grofovi Pejačević 1804. na mjestu nekadašnje virovitičke utvrde grade barokno-klasicistički dvorac okružen parkom, koji dominira središtem grada. Izuzetan spomenik iz 19. stoljeća je i zgrada Prve hrvatske štedionice, izgrađena prema bečkim graditeljskim standardima s historicističkim obilježjima. Od 1745. Virovitica je opet sjedište obnovljene Virovitičke županije, sve do 1874., kada će, nakon velikog požara koji je Viroviticu poharao 1871. godine, sjedište biti preseljeno u Osijek. Status grada, koji je izgubila još u 15. stoljeću, nakon što ju je kralj Žigmund založio, prelazi u vlasništvo veleposjedničke obitelji Marczaly, nakon čega, kao veleposjednički posjed, prelazi iz ruke u ruku, Virovitica će vratiti tek 1921. godine. Sjedište Virovitičko-podravske županije ponovno je postala uspostavom županija 1993. godine. Kao jedno od važnijih središta između Varaždina i Osijeka, Virovitica je kroz stoljeća razvijala osebujan i bogat društveni i kulturni život, u kome su značajnu ulogu imali i franjevci, prisutni u Virovitici već gotovo sedam i pol stoljeća. U ovom su gradu rođeni poznati matematičar i astronom Mirko Danijel Bogdanić, slavist Tomo Maretić, književnik Miroslav Feldman, novinar i pisac Franjo Fuis, operni pjevač Franjo Paulik, filozof i rektor Zagrebačkog sveučilišta Stjepan Zimmerman. Ovdje su živjeli i stvarali hrvatski skladatelj, franjevac Fortunat Pintarić, glazbenik Jan Vlašimsky, skladatelj, orguljaš, zborovođa i glazbeni kritičar Kamilo Kolb, književnik Ksaver Šandor Đalski, veliki skladatelj i osnivač Zagrebačkog biennala Milko Kelemen. Iz čitalačkog društva «Kasino», osnovanog prije 130 godina, razvio se niz društava i ustanova koje i danas daju pečat društvenom i kulturnom životu grada: HPD Rodoljub, Gradska glazba, Gradska knjižnica i čitaonica, Kazalište Virovitica… Prije više od pola stoljeća osnovan je i Gradski muzej, a četvrt stoljeća u gradu djeluje i likovni klub, koji nosi ime Nikole Tricka, jednog od najslavnijih članova slikarske obitelji Trick koja je obilježila likovnu umjetnost 20. stoljeća u Virovitici. U Virovitici su 1899. godine tiskane prve lokalne novine «Virovitičan», jedne od rijetkih koje su se tada tiskale na hrvatskom jeziku, a tradicija novinarstva održala je kontinuitet do danas. Upravo su novine sačuvale i osebujan jezik virovitičkih starosjedilaca – Mikeša, o čijem imenu se, baš kao i o imenu grada još uvijek spori – je li proisteklo iz samohvale "MI KRALJEVI ŠUSTERI", jer su ukazom, kao dobri obučari, Virovitičani dobili velike povlastice od Marije Terezije; ili je to zbog Mike, poduzetnog kirijaša, za kojeg je kirijalo puno ljudi diljem Slavonije, a kad kod bi ih pitali čiji ste i odakle ste, oni bi rekli od Mike ili Mikeša iz Virovitice; ili Mike Mandića, gradskog odbornika iz Ljubljanske ulice, koji se stalno nešto bunio pa se, onima koji se bune govorilo: Ti si kao onaj Mika Mikeš Mandić; ili su Mikeši jednostavno – prepredeni mački, što bi izraz «mikeš» značio preveden sa češkog jezika!