HRVATSKI GRADOVI 2007. - KOPRIVNICA (II. DOTISAK)

Koprivnica ulazi u pisanu povijest svojim prvim spomenom 1272. godine u jednom dokumentu, tipičnom srednjovjekovnom darovnom ugovoru, kojim hrvatsko-ugarski kralj Ladislav IV. Kumanac dodjeljuje koprivničkom knezu, vitezu i kaštelanu castruma Kopurnicha (utvrde Koprivnica) Bakaleru jedan posjed kao nagradu za zaštitu koju mu je pružio kada je bio u zatočeništvu u koprivničkom zatvoru. Ime naselja dolazi od imena fluvium Quopurniche (rječice Koprivnice), čiji spomen potječe s početka 13. stoljeća u više dokumenata kralja Andrije II. Arpadovića. Društveni i gospodarski razvitak Koprivnice tijekom više desetljeća 14. stoljeća doveo je na temelju pravnih povlastica do statusa slobodnoga i kraljevskoga grada 4. studenoga 1356. godine, što ga je dodijelio kralj Ludovik I. Anžuvinac. Prema odredbama povelje stanovnici Koprivnice bili su obvezni svaku novu godinu plaćati kralju putem svojeg izaslanstva u Višegrad 40 maraka ili 8000 denara (8 kg srebra), što govori o gospodarskoj snazi grada. Povelja je sastavljena prema uzoru na sloboštine Gradeca (Zagreba) sadržane u Zlatnoj buli iz 1242. godine, a njezine odredbe postale su izvrstan temelj za samostalni društveni i gospodarski razvitak grada kroz stoljeća. Tijekom 15. stoljeća gospodari grada Koprivnice bili su kralj Žigmund Luksemburgovac, zagrebački biskup Ivan Alben, grofovi Celjski, kralj Matija Korvin i banovi Ernušt. O ugledu i značenju grada Koprivnice početkom 16. stoljeća govori podatak da je na dvoru Ernušta 23. rujna 1526. godine, nepunih mjesec dana nakon bitke hrvatsko-ugarske vojske i Osmanlija na Mohačkom polju, održan sabor Kraljevine Slavonije na kojem je ban Krsto Frankopan Brinjski izabran za «skrbnika i branitelja» kraljevstva. Grad Koprivnica se 1532. godine prvi put susreo s Turcima koji su se nakon drugog neuspjelog pokušaja opsade Beča i poraza od Nikole Jurišića pod Kisegom vraćali prema Slavoniji pod vodstvom sultana Sulejmana II. Veličanstvenog Zakonodavca kojem je to bio prvi i posljednji prolazak hrvatskom zemljom. Grad je u više navrata stradao od turskih četa koje su palile i pljačkale gradska predgrađa, a najčešće predgrađe Miklinovec, i to prvi put 1557. godine, te ponovno 1574., 1575. i 1578. godine. Radi obrane od Turaka hrvatski sabor je na zasjedanju u Zagrebu donio 1567. godine odluku o obnavljanju i osuvremenjivanju koprivničke utvrde u renesansnu nizinsku zemljanu tvrđavu, a prema tada vrijedećim shvaćanjima i rješenjima sjevernotalijanske i nizozemske vojne arhitekture koja je posebno cijenila uporabu topova u ratnim operacijama. Tada grad Koprivnica postaje kapetanija u sustavu Slavonske vojne krajine sa sjedištem generalata u Varaždinu, a koprivnička tvrđava do 1670. godine najsuvremenijom i najopremljenijom između Drave i Save, sa zadaćom obrane «ostatka ostataka hrvatskoga kraljevstva». Do mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Koprivnica je živjela uz tursku opasnost i dualizam prisutne vojnokrajiške oligarhije i gradskog magistrata koji je branio građanska prava slobodnoga i kraljevskoga grada. Unatoč turskoj opasnosti, tridesetih godina 17. stoljeća počinje gospodarska i demografska obnova Koprivnice. Odlukama kralja iz Beča dopuštena su tri godišnja sajma, a u gradu do kraja stoljeća djeluju tri obrtnička ceha – mješoviti ceh kovača, bravara, mačara, remenara, sedlara i zlatara te cehovi čizmara i mesara koji svojim proizvodima opskrbljuju vojnu posadu i civilno stanovništvo grada i okolice. Tijekom 18. stoljeća dolazi do barokne obnove grada. U tvrđavi se podižu zidani objekti (gradska vijećnica – danas muzej grada i oružana), a do nove izgradnje dolazi i u podgrađu na sjevernom i sjeverozapadnom rubu tvrđave (danas Zrinski trg, Trg bana Jelačića i Ulica Antuna Nemčića). Odlukom habsburške carice Marije Terezije 1765. godine sjedište generalata preseljeno je iz Koprivnice u Bjelovar čime je grad izdvojen iz područja Slavonske krajine i pripojen civilnoj Hrvatskoj, što je bio dodatni impuls društvenom i gospodarskom razvitku grada. Kao dio sveopće modernizacije u gradu je 1787. godine uvedena poštanska služba, a zgrada prve pošte nalazila se vjerojatno na Florijanskom trgu. Od hrvatskog narodnog preporoda pa do kraja stoljeća u društvenom i javnom životu – kazalištu, knjižnici, političkim strankama, gradskim novinama – ostvaruju se ideje angažiranoga građanstva. Tako se kazališno društvo spominje 1837. godine, a prva kazališna predstava na materinjem, hrvatskom jeziku odigrana je 1847. godine u prepunom obchinszkomu varashkomu theatrumu. Čitaonica (kasino) osnovana je 1846. godine. Prema projektu gradskog vrtlara Dragutina Ruhla, koji je hortikulturnu naobrazbu stekao praksom u tada austrougarskom Grazu, od 1891. do 1893. godine zasađen je cijeli gradski park u engleskom i francuskom stilu parkovnog oblikovanja, dok je glazbeni drveni paviljon prema narudžbi gradskog poglavarstva postavljen u njegovu središtu nakon milenijske izložbe u Budimpešti 1896. godine. Dinamični gospodarski razvitak grada počinje 1870. godine kada je u okviru imperijalne austro-ugarske prometne politike puštena u promet željeznička pruga Budimpešta – Zakany – Koprivnica – Zagreb, koja je uskoro izgrađena i do Rijeke. Početkom 20. stoljeća u mandatu gradonačelnika Josipa Vargovića (1906. – 1913.) počinje industrijalizacija izgradnjom tvornice za kemijske proizvode Danica d.d., koja je zapošljavala pet stotina radnika. O dinamici gospodarstva u gradu do Prvog svjetskog rata govore podaci o poslovanju više financijskih ustanova: Gradske štedionice d.d., Pučke štedionice d.d., Hrvatske štedionice d.d. i Koprivničke banke d.d. Poslovanje Danice s poslije sagrađenom tvornicom vijaka te brojnom i snažnom obrtničkom organizacijom obilježilo je i snažno utjecalo na strukturu koprivničkoga gospodarstva i društveni razvitak grada sve do pred Drugi svjetski rat. Tijekom druge polovine 20. stoljeća dinamiku izgradnje grada, gospodarstvo i društveni život određivala je i u najvećoj mjeri usmjeravala Podravka – industrija za preradu voća i povrća – danas prehrambena industrija svjetske orijentacije Podravka d.d., potom drvna industrija Bilokalnik te Renotex, Rapid, Sloga i trgovačko poduzeće Izvor. Na referendumu građana 1991. godine od 93 % izišlih birača koprivničke općine 96 % izjasnilo se za prijedlog Hrvatske kao suverene europske države. Ovu su odluku brojni Koprivničanci i Podravci obranili sudjelujući u različitim postrojbama u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine. Zanimljiv je i podatak kako je koprivnička vojarna bila raketirana u isti dan i sat, 7. listopada 1991. godine, kada su raketirani i Banski dvori u Zagrebu. Godine 1993. Gradsko vijeće donijelo je odluku kojom se 4. studeni proglašava Danom grada Koprivnice.