HRVATSKI GRADOVI 2007. - OMIŠ (III. DOTISAK)

Omiš Grad Omiš smjestio se na aluvijalnoj naplavini lijeve obale ušća rijeke Cetine koja u tom dijelu, probijajući se kroz kamene zidove okolnih planina, kanjonom otvara kontinentalni pristup moru. Nigdje nema toliko kontrasta – Omiš je već svojim lokalitetom istinska atrakcija. U rimsko se doba u blizini današnjega grada Omiša nalazilo antičko naselje Oneum, udaljeno stotinjak metara od mora u brdu, na predjelu zaseoka Baučići (selo Borak). Danas se tragovi antičkog vremena ovdje iščitavaju iz kasnije zidanih kuća sagrađenim dijelom od rimskog obrađenog kamena. Čitav teren nije dovoljno istražen, no pronađene kamene ploče s natpisima, razasuti kapiteli, kamene posude, nadgrobni spomenici, svjetiljke, novci i obrađeni kameni blokovi odzvanjaju Oneumom. Odavde vuče podrijetlo i najstariji pisani spomenik Omiša – zapravo fragment natpisa iz vremena rimskog cara Klaudija u doba kada je u rimskoj provinciji Dalmaciji njegov namjesnik bio Publije Antej Ruf (Publius Anteius Rufus), nastao 51. godine poslije Krista. Početkom VII. stoljeća, u jeku seobe naroda, antički je Oneum zbrisan s lica zemlje. Nestankom rimske uprave te dolaskom Slavena gusarstvo doživljava punu afirmaciju. No posebno nakon propasti srednjovjekovne hrvatske države (1102. godine) bilježe se «podvizi» omiških gusara u listinama iz XII., XIII. i XIV. stoljeća. U Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru čuva se preslik ugovora o miru i nenapadanju na moru iz 1167. godine između Omiša i Kotora, s potpisima Nikole Kačića Omišanina i Vite, kneza (komesa) Kotora, a odnosi se na brodove koji ulaze i izlaze iz Bokokotorskog zaljeva na potezu od Molunata do Trsta. Riječ je svojevrsnom obliku pismene zakletve Omišana da neće napadati kotorske trgovačke brodove, dane čak do devetog naraštaja potomaka. Crkva svetoga Petra na Priku u Omišu u ispravama se prvi put spominje 1074. godine u vrijeme vladanja kralja Slavca. Crkva je u ono doba imala veliko značenje, osobito stoga što se u njezinoj blizini vjerojatno nalazio benediktinski samostan. Možemo pretpostaviti kako je na njegovim ruševinama krajem XVI. stoljeća utemeljen franjevački samostan braće iz Bosne, a splitski nadbiskup Pacifico Bizza je 15. veljače 1750. godine, nakon svečane pjevane mise u crkvi svetoga Mihovila u Omišu, otvorio Ilirsko sjemenište (Seminarium Illyricum) u «Priku prid Omišem». Nakon što je kupoprodajnim ugovorom Ladislav Napuljski 1409. godine prodao Mletačkoj Republici sva svoja prava na Dalmaciju, Venecija je do 1420. godine zagospodarila obalom do Omiša, a 1444. godine u Omiš dolazi mletački kaštelan s vojničkom posadom. Sve postojeće gradske crkve izgrađene su baš u tom vremenu. Na bočnim vratima župne crkve svetoga Mihovila stoji latinski natpis koji kaže da je «uski prostor starog hrama proširen slogom građana». Početak gradnje ove crkve bilježi se 1603. godine, a posvećena je u lipnju 1629. godine. Zvonik je izgrađen u XVIII. stoljeću. Crkva Svetog Duha (izgrađena 1585.) potpuno je obnovljena i restaurirana u zadnjih pet godina, a izdignuta je nekoliko metara od razine glavne ulice te odvojena od crkvice svetog Roka kamenim stubištem nad kojim se uzdiže toranj gradskog sata. Iz istog vremena potječe i crkva svetog Jeronima, u predjelu Smokvica, no ona je gotovo potpuno i bezočno devastirana. Na starom gradskom groblju nalaze se dvije crkve: crkva svetog Luke, sagrađena 1618. godine kao mauzolej obitelji Drašković-Bonitia, te veća, centralna crkva svete Marije, izgrađena na ranokršćanskim temeljima. Crkva na novom gradskom groblju na Vrisovcima posvećena je Svetom križu, a izgrađena je polovinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Crkva svetog Stjepana u Borku, prigradskom naselju Omiša, smještena je na Boračkoj glavici, istočno od zaseoka Lelasi, a prvi put spominje se 1590. godine. U vrtu obitelji Radman nalazi se kapela svetoga Franje iz XVII. stoljeća. Godine 1998. na desnoj obali Cetine u Omišu utemeljena je nova Župa svetoga Petra apostola Priko – Omiš, a u tijeku su pripremni radovi na izgradnji nove crkve koja još nije dobila ime svojega zaštitnika. Franjevački samostan na Skalicama u Omišu utemeljen je 1715. godine. Iz vremena mletačke uprave grad Omiš (ili Almissa – kako se zvao pod Venecijom) baštini i svoj vrlo vrijedan gradski grb (križ i topuz). Grb je najvjerojatnije nastao u XV. stoljeću i spada među naše najstarije grbove, heraldički je vrlo zanimljiv i lijep. Križ ovdje nije samo simbol kršćanstva, nego ponajprije znak vjerodostojnosti. Buzdovan ili topuz simbol je borbe. Dakle simboličko značenje omiškoga grba je obrana od turske najezde, bitna preokupacija čovjeka u vrijeme kada je grb nastao. Grb grada Omiša predstavlja izvanredno vrijedan, izvoran relikt prošlosti koji je kroz tolika stoljeća simbolizirao komunalnu samostalnost grada Omiša. U drugoj polovini XV. stoljeća osmanlijska opasnost postaje sve izraženija, pa iako su Turci došli u neposredno zaleđe Omiša, sam grad nikada nije pao u njihove ruke. Kada su 1646. Turci prvi put morali napustiti utvrdu Zadvarje, opasnost od Osmanlija za Omiš je u stvari prestala postojati. Mletačka uprava u Omišu bilježi 353 godine kontinuiteta (1444. – 1797.) i svakako je predstavljala razdoblje priključenja grada mediteranskom kulturnom krugu. Gradske zidine i glavnina utvrda izgrađeni su u tom razdoblju. Venecija je Omišu priznavala lokalnu autonomiju i izvjesne povlastice. Nakon propasti Republike 1797. godine odlukom novog vladara, austrijskog cara Franje II., gradu je 8. siječnja 1798. godine priznata lokalna samouprava i određene povlastice. Novim ratom između Austrije i Francuske te mirom sklopljenim u Požunu (26. prosinca 1805.) Austrija gubi Dalmaciju, no ni francusko razdoblje nije dugo potrajalo jer su se već 1813. godine Napoleonovi vojnici morali povući. Tada se u Dalmaciji nanovo uspostavlja austrijska uprava i tako sve do kraja Prvog svjetskog rata nakon kojeg je 1918. godine utemeljena jugoslavenska država. Kao što je Omiš kroz vjekove svojim zemljopisnim položajem bio znatno gospodarski i društveno određen, vjerojatno je ta ista činjenica usmjerila i njegovu budućnost nakon svjetskih ratova. Budući da rijeka Cetina ima znatne energetske potencijale, i nadalje se u Omišu i njegovoj okolici razvijala industrijska djelatnost. I sve tako do hrvatskog osamostaljenja 1991. godine kada grad dijeli sudbinu zemlje koja nije bila organizacijski i kadrovski dovoljno pripremljena za ovako radikalnu društvenu promjenu, što dovodi do raslojavanja i djelomičnog ili potpunog propadanja mnogih bivših solidnih gospodarskih subjekata. Posljednjih desetak godina grad Omiš prilično mijenja svoj društveni i gospodarski identitet. Danas, nakon što su industrijska postrojenja gotovo utihnula te obala oslobođena od onečišćivača, ruše se tvornički dimnjaci, a prekrasni obalni lokaliteti nude se novim turističkim investitorima. Obnavljaju se stari hoteli te grade novi hotelski i ostali turistički sadržaji. Kao da Omiš i danas živi svoj (doduše novi, ali ipak) povijesni radikalizam.