HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2003. - JOSIP RAČIĆ

Marke su tiskane u arčićima od 6, a izdana je i omotnica prvog dana (FDC). Pariška veduta mosta što spaja obale Seine Josipa Račića, na mjestu posvećenom francuskom i svjetskom umjetnošću (Musee du Louvre i Institut de France), međašna je slika hrvatskog modernog slikarstva, uzrok i povod pariškoj orijentaciji cijele svite naših slikara prve polovine XX. stoljeća i jedinstveno svjedočanstvo poroda hrvatske slikarske moderne. Uzdizana do mita, ova je slika potaknula mnogobrojne likovne kritičare da ispišu stotine stranica o njezinu golemu utjecaju na svekoliko hrvatsko slikarstvo i, po mišljenju mnogih, demonskom značaju za sudbinu autora - mladića iz Horvata, iz male zabačene i blatne seoske krčme koji se tako očajnički i tako hrabro borio u svom kratkom životu. Još od vremena prvog stalnog postava zagrebačke Moderne galerije (1918) kad je Ljubo Babić, uključivši djela Račića i Kraljevića, ne samo otkrio domovinskoj javnosti djela prerano umrlih slikara (deset nakon Račićeve i pet godina nakon Kraljevićeve smrti) nego i odredio inicijaciju novog slikarstva u nas, obnavlja se i traje poklonstvo mnogih pred Račićevim djelom. Vladimir Becić, kolega Račićev iz minhenskih studentskih dana i nesuđeni suputnik po pariškim boulevardima (stigao je u Pariz odmah nekako po Račićevoj smrti), održavši predavanje 1935. godine u povodu izložbe Sto godina hrvatske umjetnosti, učvrstio je visoko mišljenje likovne struke o Račićevim pariškim radovima i njihovu značaju za rađanje našeg modernog likovnog izraza. Naslikana u 1908. godini kada su za Račićem bile tek dvadeset i tri godine života (rođen je 22. III. 1885), slika mosta sa zamagljenim likom nekog «klošara», za mnoge je bila objava umjetnikova kraja u nesmiljenoj sredini francuske slikarske metropole. Živeći u neprestanoj oskudici i bez potpore iz domovine, Račić je podlegao. O njegovu konačnom kraju također su napisane mnoge stranice pretpostavki i dvojbi iz kojih možemo izdvojiti samo činjenicu da je nesretni mladić sâm skončao život 19. lipnja 1908. godine prostrijelivši si lubanju u trećerazrednom pariškom hotelu. Odrastajući u obitelji nevelikih prihoda Račić već s trinaest godina radi i služi u zagrebačkoj litografskoj radnji Vladimira Rožankovskog. U prvom doticaju s dekorativnom umjetnošću budi se njegov talent i on ubrzo od litografskog šegrta postaje ambiciozni student slikarske škole Antuna Ažbea u Münchenu. Želja za boljim umjetničkim obrazovanjem te financijska nužda odveli su Račića u Berlin i tamošnju litografsku tiskaru «Bong». Zaradivši dostatnu svotu za pravo slikarsko školovanje vraća se u München i u jesen 1905. godine postaje studentom umjetničke Akademije. O Račićevim buntovnim studentskim danima, o sukobu s profesorom Hugom von Habermannom i o tamošnjem okupljanju sunarodnjaka i slikarskih istomišljenika, koje su Nijemci lakonski nazvali “Kroatische Schule”, također su ispisane mnoge stranice. Račić, kao najistaknutiji član našeg minhenskog kruga, bori se protiv zaostalog programa akademije te historijskog slikarstva i njegove patetike. Ozbiljan i nimalo bonvivanski nastrojen (za takvo što nije imao ni novca ni iskustva) bio je veliki pobornik slikarske metode gledanja - sažimanja viđenog na ono bitno - i pikturalnog modeliranja. Želja za čistim slikarstvom i pravom umjetnošću - bez dekorativne uslužnosti secesije – nagnali su Račića da u veljači 1908. godine ode u Pariz. U nepuna tri mjeseca tamo je naslikao nekoliko figuralnih kompozicija, antologijskih akvarela pariških veduta te nenadmašni Pont des Arts. U Parizu je na izvorištu upoznao suvremenu francusku umjetnost o kojoj je odmah pisao doma da je svim narodima unaprijed. Oduševljavao se Goyinim platnima u Louvreu i njegovim majstorstvom u slikanju crnila, ali privlačilo ga je i svjetlo u slikarstvu kasnih impresionista, njihovo slikanje vizualnih fenomena te subjektivna interpretacija viđenog krajolika. Budući da je bio izraziti individualist, usvojeni prosede Maneta i postimpresionista rekoncilirao je u osobnu slikarsku poetiku. Birao je i slikao onaj kadar gradske vedute koji je bio u skladu sa subjektivnim osjećajem spram doživljenoga. Psihološka interpretacija motiva bila je za njega na prvom mjestu, a optičke senzacije impresionista ili rasplamsali kolorit fovista nisu ga privlačili, niti je težio takvom slikarstvu. Pored vrhunski savladanog métiera, stjecanja zrelog slikarskog rukopisa i usvajanja realističnog pristupa, očito je da su minhenska akademija, odnosno njezino «drilanje» konciznog tona i stupnjevane modelacije volumena te konačno tonsko slikarstvo našeg minhenskog kruga dali Račiću preteški pečat kojeg se mladić nije mogao osloboditi.