HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2003. - OTON GLIHA

Marke su tiskane u arčićima od 6, a izdana je i omotnica prvog dana (FDC). Oton Gliha rođen je 21. svibnja 1914. u Črnomlju, slovenskoj postaji slikareve obitelji istarskih korijena kojoj je očeva činovnička služba diktirala mjesta obitavanja. Do svoje je desete godine živio u Slavoniji, a potom u Zagrebu gdje je završio srednju školu i likovnu akademiju godine 1937. Studirao je kod profesora Maksimilijana Vanke, Omera Mujadžića, Marina Tartaglie i Ljube Babića, a usavršavao se u Parizu, Beču i Münchenu. Oženivši se kolegicom sa studija, slikaricom Milom Kumbatović, Gliha posvaja njezin zavičajni otok Krk, njemu hodočasti i u njegovu primorskom krajoliku traži poticaje za svoj slikarski izraz. Budući da je cijelog radnog vijeka živio od slikarstva, oslobođen pedagoške ili neke druge službe, Gliha je ponajčešće zagrebačke sparne ili hladne dane mijenjao za višemjesečne boravke u Omišlju i poneko studijsko putovanje u inozemstvo (Italija 1952. i 1961. te SAD 1958. i 1979. godine). Sve je počelo 1954. godine, kako je jednom prilikom kazao sâm slikar, kada mu se: jednog dana taj krčki pejzaž izbrazdan gromačama pričinio kao neka stara ploča klesane glagoljice. Može ta asocijacija izgledati čudna, čak smiješna, ali za mene ona je jednog trenutka bila fatalna. Pomogla mi je razmrsiti sva ona uzbuđenja koja sam godinama nosio u sebi promatrajući tu čudnu geometriju, arhitekturu i skulpturu koju je čovjek nesvjesno stvarao u borbi s kamenom. Oslobađajući od kamena škrtu zemlju, istim ju je kamenom opet zarobljavao, ograđujući je gromačama. Kad se nalazim među njima, osjećam se, ne znam zašto, vrlo sretan i pun neke tihe svečane radosti. Osjećam prisutnost mnoštva ljudi i kao da čujem njihove glasove. Čini mi se da vrijeme stoji, a stvarnost postaje irealna. Davna prošlost mi se čini sadašnjost, a sadašnjost i budućnost kao prošlost: intenzivno osjećam prisutnost vječnosti. To stanje duha daje mi snagu i izdržljivost. Tako su nastale Glihine GROMAČE, uljanom bojom ili grafičkom tehnikom uhvaćene pačetvorine, trokuti, krugovi i svekoliki drugi oblici što tvore fantastičan kovitlac ritma linija i ploha. Jednom su to žive i radosne boje kao sunce, a drugi put monohromne i tužne kao površina Mjeseca. Slika iz zagrebačke Moderne galerije što nosi oznaku 5 - 71 ide u red Glihinih ponajboljih radova u kojima on ispituje dubine prostora slike, djelovanje svjetla na prozračnost atmosfere i kolorističkih akcenata na plastičnost oblika. Slika je to iz onih, za Glihu klasičnih šezdesetih i sedamdesetih, godina kada je stil progovorio u punoj zrelosti i problemskoj aktualnosti. Slikarstvo Otona Glihe u korpusu moderne umjetnosti XX. stoljeća sasvim je izdvojena pojava. Njegova slika ima prepoznatljiv motiv, a u isto je vrijeme i sâma postala motivom slikarstva. Zaključujući Predgovor u katalogu jedne od zadnjih Glihinih samostalnih izložbi (MGC Gradec, 1989. godine), Zdenko Tonković, jedan od ponajboljih poznavatelja slikareva opusa, ističe kako je Gliha od enformela učinio nešto trajno, u smislu kao što je to htio Cézanne od impresionizma. U poetici i materijalizaciji Glihinih slika, preporučuje nam Tonković, valja prepoznati onaj slikarski gen koji nalazimo u radovima svih velikih slikara kad su na vrhuncu svojih životnih spoznaja. Gromače kao motiv, inspiracija i slikarski kod omogućile su Otonu Glihi otkriće originalnog i autohtonog slikarskog svijeta koji je našu umjetnost učinio dijelom opće povijesti umjetnosti. Nije na odmet zabilježiti da je Muzej Guggenheim iz New Yorka još 1958. godine otkupio jednu Glihinu sliku, da je samostalno izlagao u vodećim galerijama suvremene umjetnosti u Torinu 1960, Sao Paolu 1961. i Milanu 1964. godine, da je sudjelovao na XXXI. i XXXII. venecijanskom bijenalu te da je svoje gromače slikao i na velikim kompozicijama za javne prostore - poput freske u Saveznom izvršnom vijeću u Beogradu 1962, mozaika u pristanišnoj zgradi aerodroma na Krku 1970. i svečanog zastora NK “Ivan Zajc” u Rijeci 1981. godine. Umro je u Zagrebu, 19. lipnja 1999. godine.