HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2003. - SLAVKO KOPAČ

Marke su tiskane u arčićima od 6, a izdana je i omotnica prvog dana (FDC). Slavko Kopač rođen je u Vinkovcima 21. kolovoza 1913. godine. U rodnom je mjestu završio osnovnu i srednju školu te počeo slikarski nauk u okviru gimnazijske «klase» profesora crtanja Vinka Pajalića. Ovaj je akademski slikar službovao u Vinkovcima od 1926. do 1941. godine i u mnogome je zaslužan za izbor umjetničkog zvanja nekolicine istaknutih hrvatskih likovnih umjetnika. U Kopačevoj je generaciji umjetničkom izražavanju podučavao, uz Slavka, Branka Ružića, Vanju Radauša, Rudolfa Sabljića i Alberta Kinerta. Od prvih slikarskih pokušaja tijekom gimnazijskih dana pa sve do kraja života, Slavko Kopač neraskidivo je bio vezan uz slavonski zavičaj. Po vlastitim riječima cijelog je života slavonski akcent u govoru nosio, a prašinu pod nogama osjećao. Najbolje svjedočanstvo Kopačeve neraskidive veze sa zavičajem su dvije donacije slika Gradskom muzeju Vinkovci, ona iz 1987. godine (18 slika) i ovogodišnja (20 slika) koju, izvršavajući umjetnikovu posljednju volju, daruje udovica Paulette Kopač. Godine 1933. postao je student zagrebačke Kraljevske umjetničke akademije, u klasi prof. Vladimira Becića. Već 1938. godine ima samostalnu izložbu u Salonu Ullrich. U zimu, iste godine Kopač je pozvan izlagati na velikoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti, a kritika uočavajući nesvakidašnju nadarenost, vrlo pohvalno piše o njegovim slikama. Zahvaljujući tim uspjesima, potkraj 1939.g. dobio je stipendiju francuske vlade za usavršavanje u Parizu. Po dolasku u onodobnu prijestolnicu modernog slikarstva, Kopač prijateljuje s hrvatskim slikarom Leom Junekom koji mu je bio velika podrška i ključna veza za hvatanje koraka sa suvremenim zbivanjima u multikulturalnom Parizu. Kopačeva slikarska preobrazba mogla je početi, štoviše, bila je brza i bezbolna. U rujnu 1940.godine vraća se u domovinu gdje biva poslan na mjesto nastavnika mostarske gimnazije. U provincijalnoj sredini njegov nemirni duh, željan pravih slikarskih ogleda, nije izdržao dulje od godinu dana. Vraća se u Zagreb i preuzima mjesto nastavnika na Drugoj klasičnoj gimnaziji. Na Prvoj i Drugoj izložbi hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu izlaže radove nastale tijekom boravka u Parizu i Mostaru te zagrebačke vedute. Iskoristivši mogućnost neplaćenog dopusta, ratu usprkos, u veljači 1943.g. odlazi u Firencu. Ondje boravi pet godina krećući se u krugovima bliskim Parizu, slika i izlaže. Godine 1948., riješivši teškoće s putovnicom, Kopač napušta Italiju i odlazi u Pariz, gdje se upoznaje i sprijateljuje sa Jeanom Dubuffetom. Poznanstvo te suradnja s velikim francuskim slikarom bitno su odredili daljnje stvaralaštvo našeg umjetnika. Četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina Kopač intenzivno slika, ilustrira, oblikuje pjesničke zbirke (primjerice Andre Bretona) i zdušno se angažira na promicanju ideja Društva Art brut. Stvaralaštvo art brutovaca, pod čvrstom Dubuffetovom rukom, bespoštedno se borilo protiv intelektualne ili pljesnive umjetnosti slugana pedagoških predrasuda, otkrivalo je autodidakte najrazličitijih provenijencija i promicalo ideju da svatko, doista svatko – pa i mentalno poremećena osoba - može biti umjetnikom. Dovoljno je bilo posjedovati veću dozu spontanosti, ludičnosti i nagona za kreativni čin. Ta neposredna, intuitivna i do kraja neproračunata crta djelovanja privukli su Kopača, pa je on u okviru Društva uspio ostvariti svoj umjetnički izričaj osobite lirske snage. Manje «brutalnosti» - a više humora, manje cinizma - a više mašte i konačno, manje sirovih – a više vedrih i nostalgičnih prizora. Osebujnim poetskim crtežom, na granici nadrealnog i uz delikatnu uporabu palete, stvara kolaže koji nemaju za cilj izobličiti ili uništiti opće prihvaćene pojmove ljepote, već je preispitati i preobraziti u novi doživljaj na zadovoljstvo promatrača. Slika CVJEĆARICA upravo je takvo djelo nastalo u vrijeme Kopačeva povratka ljudskom tijelu kao motivu (sedamdesete godine prošloga stoljeća), odnosno aktovima koji se više ne razlomljavju do ranjivosti i ne viču od bola već pjevaju radosnu odu erotici i zavode sâmom poetskom željom. Tijekom gotovo pet desetljeća djelovanja u Francuskoj, stvorio je jedinstveni opus "barbarski profinjene" umjetnosti dobivši mnoga priznanja za svoj rad. Trideset i pet godina bio je tajnik društva Art Brut i prijateljevao je te izlagao s nadrealistima. U galeriji pariške Gradske vijećnice priređena mu je, posmrtno, velika retrospektivna izložba 1996.g. Osim donacije slika rodnim Vinkovcima, Zagrebu je 1992.g. poklonio 70 slika nastalih u razdoblju od 1948. do 1985.godine koje su danas pohranjene u Galeriji Klović. Umro je u Parizu 23. studenog 1995.godine, a posljednje počivalište je na groblju Montmartre.