HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2004. - JEROLIM MIŠE

JEROLIM MIŠE (Split, 25. IX. 1890. – Split, 14. IX. 1970.) (Podne u Supetru, 1928., ulje na platnu; 66,4 x 58 cm, Moderna galerija, Zagreb) Miše je umjetnik širokog polja djelovanja kojem nije bilo moguće zadovoljiti se samo svojim slikarstvom i ogledima na izložbenoj sceni, nego je više od šest desetljeća hrabrio i poticao, rasvjetljavao i usmjeravao, a često i kudio hrvatsku likovnu produkciju polovice XX. stoljeća razgolićavajući njezine pomodnosti i lažne uzore. Podjednako zanimljiv kao slikar i kao kritičar dao je golemi prinos osuvremenjivanju slikarskog izričaja i uspostavljanju stručne likovne kritike i esejistike. Majstor izvanrednih portreta, sugestivnih mrtvih priroda i osebujnih krajolika rodne Dalmacije koji su sazdani od studioznih promišljanja domaćeg pejzaža, vrsnog metiera i autentičnog doživljaja kolorita i atmosfere izabranog motiva. Slikarski je nauk počeo u Splitu, na istoj Graditeljsko-zanatlijskoj školi kao i Plančić, a potom preko umjetničke škole u Zagrebu nastavlja u Rimu (kao i sugrađanin mu Marino Ttartaglia) te u Firenci na Accademia internazionale. U Rimu i Firenzi, više od savladavanja slikarskog zanata zanimaju ga literatura, druženja u avangardistički kružocima rimske bohemije i propitivanje sraza bečke i pangermanske secesije s talijanskim futurizmom i postkubističkom povratku redu. Susret s Meštrovićem u Rimu i česta druženja s velikim kiparom utjecali su na mladog slikara više u artikuliranju njegova revolucionarnog naboja i osvješćivanju nacionalnih osjećaja nego u pitanjima slikarskog izričaja. U Mišinim slikama iz tog vremena nema secesijskog linearizama ni herojske mitologije. Motivi su jednostavni, a sadržaj minimalistički. Tijekom cijelog talijanskog razdoblja (1991. – 1914.) piše kritike izložbi i prikaze o talijanskoj suvremenoj likovnoj sceni za novine i časopise u domovini. I poslije, sve do pred kraj života nastavio je pisati i objavljivati poticajne i problemske članke s područja likovnih umjetnosti. Uoči Prvog svjetskog rata vraća se u zavičaj i u rodnom Splitu priređuje prvu samostalnu izložbu (1914.). Tijekom rata je mobiliziran je, a poslije se niz godina bavi i pedagoškim radom na školama u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Usporedo sudjeluje na izložbama Proljetnog salona djelima oslobođenih "jugendstilske" tradicije. Objavljujući oštre i zanimljive eseje o suvremenom stvaralaštvu, vrlo si je rano priskrbio reputaciju lucidnog i dobro upućenog kritičara. Na splitskoj izložbi 1919.g. već je priznati slikar osebujnih realističnih portreta, aktova ekspresivnih formi te krajolika što su, poslije će se vidjeti, anticipirali razdoblje magičnog realizma i remek-djela iz dvadesetih godina kojima je, kako piše Ivanka Reberski, u hrvatsko moderno slikarstvo uveo ideal euklidovskog reda. Od 1930.g. izlaže i djeluje u okviru "Grupe Trojica" koja je pariškim iskustvima njezinih utemeljitelja (Babić, Becić, Miše) desetljećima davala ton hrvatskom slikarstvu - jednima bila putokazom, a drugima mlinskim kamenom - u stvaranju vlastitog izraza.Prvi put putuje u Pariz 1925. godine i od tada će, po mišljenju samog slikara, početi njegova „preorijentacija“. U povodu retrospektivne izložbe održane 1955. godine u zagrebačkoj Modernoj galeriji, za Bulletin Instituta za likovne umjetnosti napisao je: Mnogi radovi idu i na račun mojih propusta. Dosta je spomenuti da sam počeo sa secesijom i da sam tek u trideset drugoj svojoj godini došao u dodir s van Goghom, Renoirom i Cézanneom. Godine 1928. prvi put duže boravi u Supetru na Braču gdje nastaje ciklus veduta malog dalmatinskog grada s njegovim pustim ulicama za ljetne žege i niz osebujnih krajolika koji nisu marine u klasičnom smislu, nego koloristički ekspresivni kadrovi borove šume naslikani s intencijom da sintetiziraju Cézaneova i Renoirova slikarska načela. Začudna, pak, slika male supetarske ulice u vrijeme punog sunca, nazvana PODNE U SUPETRU, najočitiji je primjer dvojnosti Mišina slikarskog načela za kojeg je Igor Zidić u katalogu retrospektive iz 1990. godine napisao da se temelji na suprotstavljanju nekoliko kontradiktornih tvorbi: racionalna i emotivna, strukturalna i deskriptivna, apolonijska i dionizijska…U ovom nužno kratkom prikazu Mišina opusa ostaje nam da zaključimo kako je dihotomija njegova slikarskog postupka znamen slobode umjetnika koji ne odustaje od neposrednog nadahnuća, niti pristaje na stil koji bi bio stilizacija ili manira, pa i po cijenu gubljenja epiteta progresivnog slikara.