HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2004. - JURAJ PLANČIĆ

JURAJ PLANČIĆ (Stari Grad, 22. X. 1899. – Pariz, 19. VIII. 1930.) (Pariško predgrađe, 1930., ulje na platnu; 38 x 46 cm, Moderna galerija, Zagreb) Jedinstvenost Plančićeva slikarskog izraza, odnosno čudovita samosvojnost njegova opusa iz pariškog finala, koji se dijametralno razlikuje od njegovih splitskih početaka i domaće slikarske tradicije prve polovice XX. st., lansirali su umjetnika do mitske veličine onih rijetkih koji su dosegnuli istinski sklad između nadahnuća, slikarskog rukopisa i osobnog promišljanja modernih izričaja. Pariška zima 1927/1928. godine bila je za našeg slikara grom iz vedra neba. U već poodmakloj dobi za „post-diplomca“ stigao je u Pariz na usavršavanje, rekla bih nevinih očiju i kičice. Na njegovu slikarskom putu od Staroga Grada na otoku Hvaru, preko Splita i Zagreba, do Pariza nije bilo drugih postaja ili međunarodnih susreta. Svjetska slikarska meka dočekala ga je u svom najšarenijem izdanju. Mnogobrojna avangardna strujanja već su protutnjala francuskom i europskom likovnom scenom. U internacionalnoj plejadi slikara – naturaliziranih francuza - jedni su tražili poticaje u prošlosti izvaneuropskih civilizacija; u afričkoj, polinezijskoj ili aztečkoj umjetnosti, a drugi u povratku francuskoj umjetničkoj prošlosti; slikarstvu Maneta, Courbeta ili Watteaua. Došavši sa solidnom slikarskom popudbinom zagrebačke umjetničke škole, koju je dvadesetih godina prošlog stoljeća karakterizirao realistički izričaji s klasičnim i magičnim predznacima, Plančić iznenađeno promatra raznovrsnu parišku likovnu scenu. Upoznaje ostatke kitnjaste i dekorativne koncepcije Nabisa i već posustali «divlji» kolorizam fauvista, oduševljava se umjetnošću galantnog XVII. st. i uči na djelima starih majstora iz Louvrea. Budući da je više bio spreman za umjerenu struju moderne francuske umjetnosti nego za njezine krajnje konzekvence, Plančiću su u slikarskom mravinjaku bili bliži Nezavisni i njihov nostalgični povratak europskoj umjetničkoj prošlosti. Otvorena i razuzdana École de Paris sa svojim povratkom prirodi, Plančiću je bila riznica iz koje izabire, maestralno usvaja i nadograđuje, svome mediteranskom podrijetlu blisku i od francuske umjetnosti baštinjenu erotičnu i poetičnu senzualnost. Životna priča Jurja Plančića i slikarski opus čudesni su, ne samo po brzini transformacije autora od siromašna bodula i ribareva sina do intelektualca frankofonske kulture i građanina Pariza, nego i po beskompromisnom slikarevu probijanju iz provincijalne skučenosti do europske širine i uspjeha u tadašnjem središtu likovnog svijeta. Još od vremena Vlaha Bukovca i Miroslava Kraljevića nije bilo u Parizu hrvatskog slikara koji bi zabilježio uspjeh i pozornost publike kakve je Plančić ostvario u samo dvije, izložbenim nastupima obilježene, godine. Od izvorne i jednostavne mediteranske motivike, tonskog slikarstva i klasičnog realizma pred-pariškog opusa kojeg je u Zagrebu uspio prikazati samo djelomično (izložba Ullrichova salona 1927.), u Parizu se prometnuo u slikara životne radosti čiji prizori nemaju više ništa zajedničko s ranijom suzdržanošću i čije slike plijene treperavim linijama i žutim svjetlom što pozlaćuje arhitektoniku slike, te je, danas nam se čini brzo, privukao pozornost kritike i publike slikama izlaganim na jesenskim i proljetnim salonima i osobito samostalnom izložbom u Galerie de Seine (1930.). Dražest i ljepota Plančićeve «mise en scène», graditeljska snaga crteža i osebujni kolorizam osvojili su onda, a i danas osvajaju nepatvorenom simbiozom modernog izričaja i romantičnog nadahnuća. U slikarskom krešendu tijekom 1929. i 1930. godine Plančić je naslikao, prvo u seoskoj izolaciji u Rosny sous Boisu, a potom u pitoresknom okruženju pariške periferije, uljane slike izbrušenih kolorističkih harmonija žarkih i svijetlih ploha. Sve su to redom vrhunska slikarska djela između kojih posebno mjesto zauzima PARIŠKO PREDGRAĐE, s tipičnim Plančićevim kadrom prisnog ugođaja i delikatne rasvjete koji dvorište na rubu velegrada pretvara u osobni hommage seoskoj prirodi. U Zagrebu je nakon zatvaranja posmrtne izložbe Plančićevih slika u Ullrichovu salonu (1931.) zasjedao Galerijski odbor HAZU, koji je na sjednici 17. I. 1932. imao kratku i uspješnu raspravu o otkupu ove slike za Modernu galeriju. Sreća je da su ondašnji akademici imali novaca da ovo djelo otkupe od udovice, Tonice Plančić. U protivnom, hrvatsko bi moderno slikarsko naslijeđe bilo zakinuto za umjetničko djelo koje je na svim reprezentativnim državnim izložbama tijekom prošlog stoljeća, od Venecijanskog biennala 1942. preko berlinske, bečke i bratislavske izložbe hrvatske moderne umjetnosti 1943, Petrograda 1947, Varšave i Krakowa 1948, New Yorka 1966. i Pariza 1985. osvajalo pozornost i oduševljenje publike.