HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2004. - MIROSLAV KRALJEVIĆ

MIROSLAV KRALJEVIĆ (Gospić, 14. XII. 1885. – Zagreb, 16. IV. 1913.) (Autoportret, 1912., ulje na platnu; 40 x 30 cm, Moderna galerija, Zagreb) Miroslav Kraljević bio je jedan od hrvatskih studenata na minhenskoj Akademiji, koje je prof. von Habermann nazvao "Kroatische Schule", a hrvatska teorija likovnih umjetnosti «Minhenskim krugom» udjeljujući toj generaciji slikara s početka XX. st. ključnu ulogu u stvaranju hrvatskog modernog slikarstva. Osim Kraljevića, to su Josip Račić, Vladimir Becić, Oskar Hermann, pa i Nasta Rojc koju godinu kasnije. Njihovo je stvaralaštvo po povratku u domovinu, bilo da su se vratili iz Pariza ili Műnchena, označilo odlučan zaokret na hrvatskoj likovnoj sceni i konačni otklon od findesièclovski kićenog stila ili secesijskog monumentalizma. Odrastao u obitelji bogatih slavonskih plemića Kraljević je od malih nogu pohađao najbolje škole i crtačku poduku primao od vrsnih učitelja. I tijekom dvogodišnjeg studija pravnih znanosti u Beču redovno je pohađao slikarski tečaj, tako da konačni izbor slikarskog zvanja (1906.) izvanredno darovitog mladića za obitelj nije bio sporan. Godine 1907. upisuje studij slikarstva na minhenskoj akademiji gdje već zatiče spomenute Račića i Becića. Upućeni jedni na druge zbog zajedničkog otpora zastarjelom programu akademije koji je ustrajavao na historicizmu i striktnom poštivanju tonskog stupnjevanja boje, mladići silom prilika postaju neformalna grupa koja se ističe polemičkim diskusijama i slobodnijim slikanjem zadanih tema. Završivši studij, Kraljević se zbog narušenog zdravlja pridružuje obitelji u Požegi i ondje prikuplja snagu za odlazak u Pariz na usavršavanje i „pravi“ slikarski nauk. U jesen 1911. godine stiže u Pariz i nakon početnih poteškoća uspijeva se osloboditi satnice na akademiji Grande Chaumière, pronaći vlastiti atelijer i slikati oslobođen od svake stege. Tonsko stupnjevanje zamijenilo je kontrastiranje, a klasični realistični izričaj ustuknuo je pred nabujalom željom za ekspresivnim oblicima, prosvijetljenom paletom i neposrednim crtežom. Izvanredna crtačka darovitost ubrzo je dovela Kraljevića do prvih priznanja i stalnog angažmana u ilustriranom časopisu Panurge. Koliko je teško bilo probiti se u Parizu tijekom prvog desetljeća XX. st. i što je značilo uspjeti u mnoštvu slikara željnih afirmacije saznajemo iz Kraljevićeva pisma majci u povodu objavljivanja njegovih crteža iz kazališnog i kavanskog miljea : Ako uzmeš u obzir da u Parizu ima 40.000 živućih slikara i kipara iz svih strana svijeta i svi se trse i nastoje da publiciraju svoja imena, da postanu poznati, onda možeš vjerovati da je takav uspjeh za jednog Hrvata, i još k tome s imenom koje ni jedan pravi Francuz ne može da dobro izgovori, uvijek ispadne kakav Kralževik ili Kralževiš, doista velik i zamašan. U nepune dvije godine Kraljević je u Parizu naslikao nekoliko antologijskih djela hrvatskog modernog slikarstva. Put ga je vodio od reminiscencija na pleneristički impresionizam, prisutnih na uljanim slikama Luksemburškog parka (1911. i 1912.) i usvajanja Manetove pouke o uporabi crnila, očigledne na Autoportretima s psom i lulom (1910. i 1912.) do ekspresionizma obojenog snažnom osobnošću i svojstvenom karikaturalnošću na aktovima i prizorima iz gostionica, te do izvanredno neposrednog i upečatljivog lica-maske s naznakama razgradnje cijelog poprsja na AUTOPORTRETU iz kraja 1912. godine. Dolazak u Zagreb 1912. zbog sudjelovanja na izložbama društva Lada i Hrvatskog društva umjetnosti, te prije svega zbog svoje prve samostalne izložbe u salonu Ullrich označava, nažalost, kraj Kraljevićeva slikarstva. Ozbiljno narušenog zdravlja više se nije mogao vratiti u Pariz. Nakon neuspješnog liječenja u sanatoriju podlegao je tuberkulozi u dvadeset i osmoj godini. Smrt je Kraljevića prekinula u najkreativnijem stvaralačkom razdoblju i jednako kao i kod Plančića onemogućila nam da upoznamo njihova krajnja postignuća. U zagrebačkom salonu Ullrich održana je 1913. godine posmrtna izložba radova Miroslava Kraljevića. Pet godina poslije dvadeset i osmogodišnji Ljubo Babić prvi put u stalni postav Moderne galerije uvrštava djela Miroslava Kraljevića, označivši početak niza mnogobrojnih sljedbenike koji su u desetljećima svoja slikarska traganja počinjali pred Kraljevićevim slikama.