HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2005. - EDO MURTIĆ

EDO MURTIĆ (Velika Pisanica kraj Bjelovara, 4. V. 1921 – Zagreb, 2. I. 2005) U opusu velikog hrvatskog slikara Ede Murtića, čija je prevratnička gesta – odluka za moderno apstraktno slikarstvo u prvoj polovici pedesetih godina 20. stoljeća – imala težinu trajnog mijenjanja toka hrvatskog modernog slikarstva do danas, slika «Zadar» (1950) nosi gotovo amblematsko mjesto. To je, naime, vrijeme neposredno prije Murtićeva odlaska u Ameriku (1951-1953) gdje je upoznao vodeće američke umjetnike Pollocka, De Kooninga, Diebenkorna, Brooksa te preko njih apstraktni ekspresionizam i gestualno slikarstvo. Na odabranoj slici uočavamo unutar Murtićeva opusa možda posljednje čiste nanose francuske tradicije modernog figurativnog slikarstva i poteze boje nanijete slikarskim špahtlom na način Lea Juneka. To je još u Murtićevu slikarstvu period tzv. kolorističkog intimizma i realizma, uz odjeke francuske tradicije primljene preko slikara Petra Dobrovića, čiji je slikarski tečaj pohađao u Beogradu između 1940. i 1941, i svojeg profesora na Akademiji u Zagrebu, Ljube Babića. Skroman registar palete (plava, siva, sivkastosmeđa, sivoplava) u funkciji je metafore o gradu koji još uvijek u svojem urbanom tkivu osjeća posljedice strašnih bombardiranja iz 2. svjetskog rata, i koji je u tom trenutku u fazi obnove. Obezglavljena ženska statua s dvije picassovske golubice u kontrastu je s pozadinskom razrušenom, sablasnom arhitekturom. Ako se prisjetimo Murtićeva angažmana u slikarstvu NOB- a (1941-1945), aktivna sudjelovanja u partizanskoj antifaštističkoj borbi, ciklusa ratnih crteža te kao krune tog perioda, grafika za Kovačićevu tragičnu poemu «Jama» (1944), tada ćemo slikarski pristup motivu poratnog Zadra doživjeti kao kontinuitet Murtićeve izražene socijalne osjetljivosti i kritike društva koje je zadržao do kraja života (bio je član Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava). Po povratku iz Amerike u Zagreb, Murtić će 1953. i 1954. ciklusom «Doživljaj Amerike» potpuno promijeniti hrvatsku likovnu scenu, dokinuti soc-realističke tendencije u umjetnosti i gotovo paralelno sa svjetskim zbivanjima uvesti u hrvatsko moderno slikarstvo apstraktni ekspresionizam, elemente akcijskog slikarstva, gestualnost i raskošnu paletu živih, jarkih boja, čiju će tonsku bazu zadržati do kraja života: crvena, žuta, ultramarin plava, smeđa, crna i bijela. Cijeli Murtićev opus, bez obzira na tematske cjeline (pejsaž ponajviše) te na odabir tehnika i materijala (ulja, akrili, gvaševi, grafike, emajl, crteži) karakterizirat će trajna, istančana ravnoteža između tradicije lirske apstrakcije i apstraktnog ekspresionizma, uz manje ili više iskazanu sočnu boju i gestualnost koja se može očitati kao svojevrsni koloristički ekspresionizam drugog vala. No, ono što Murtića posebno ističe u cijeloj generaciji hrvatskih umjetnika koji su stvarali moderni slikarski izričaj jest trajni vitalizam i snažna energetska, vibrantna ekspresivnost djela. Pejzaži s motivima iz Dalmacije i Istre, hrvatskih otoka, maslinika, vinograda, bujne mediteranske vegetacije, koje je Murtić radio između pedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, posjeduju bezvremeni vitalizam. Edo Murtić bio je umjetnik koji je volio život, i koji je u svaki umjetnički zadatak unosio sebe do kraja, bez zadrške. Godine 1969. s grupom umjetnika osnovao je u Zagrebu Galeriju Forum, koja je nekoliko desetljeća bila apsolutno meritorna galerijska platforma za promoviranje najboljih hrvatskih modernih umjetnika. Posljednjih godina života na nekoliko velikih izložbi (2000-2005), Murtić je stvarao nezapamćenom snagom i inspiracijom, živeći i slikajući između Zagreba i Vrsara u Istri. Glasoviti teoretičar umjetnosti Pierre Restany napisao je 2000. za Murtića da «predstavlja jednog od najvećih kolorista lirske apstrakcije» u europskim okvirima i «međunarodnog protagonista gestualnog vitalizma», kojemu «stvaran motiv postaje najčešće tek razlogom slikanja, a ne krajnjim ciljem» (Zvonko Maković). Edo Murtić je od prve samostalne izložbe 1935. u Zagrebu do 2004, imao oko stotinu i pedeset samostalnih i tristotinjak skupnih izložbi na svim kontinentima. Djela mu se nalaze u najboljim privatnim i javnim kolekcijama po svijetu. Radio je i kazališne scenografije, murale, tapiserije, mozaike i keramiku. Godine 2004. primljen je za redovnog člana HAZU.