HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2005. - JULIJE KNIFER

JULIJE KNIFER (Osijek, 23. IV. 1924 – Pariz, 7. XII. 2004) Umjetnik čija je umjetnost postala sinonimom za motiv meandra, kojeg je Knifer od 1959-1960. varirao na tisuće osebujnih inačica najčešće crno-bijelih meandara, jedan je od najzanimljivijih hrvatskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća. U pedesetima usvaja tradiciju kubizma i purizma, za što ga je senzibilizirao njegov profesor na zagrebačkoj Akademiji, Đuro Tiljak, koji je između 1919-1923. studirao u Moskvi kod Kandinskog te prenosio na svoje studente apstraktno slikarsko naslijeđe Kandinskog i Maljeviča. Kniferove serije autoportreta koje je svakodnevno crtao između 1949. i 1952. u stotinama varijacija bile su naznaka relativiziranja kategorija bitka, vremena te umjetničkog motiva, i logična predfaza motivu meandra. Bio je suosnivač i član grupe Gorgona (1959), a njegovi su zapisi o vlastitu slikarstvu i razmišljanju o umjetnosti mnogo više od ’svjedočanstva jednog vremena’ – već duboka veza između (slikane) poetike meandra i življene egzistencijalističke filozofije, s krajnostima između apsurda, negacije i potpuna duhovna i egzistencijalna ispunjenja. U tim krajnostima krije se ključ značenja meandra. «Postoje dva krajnje kontrastna minimuma – crno i bijelo, ali u isto vrijeme to su potpuni maksimumi... Posrednik od bijele do crne je meandar.» (Julije Knifer, 1976). Do tog strogo minimalističkog, reduciranog, ritamski repetitivna i geometrizirana oblika meandra Knifer je došao s intencijom stvaranja anti-slike, odnosno, potpunog nestajanja slike, što je kasnije zamijenio tezom o evoluciji i kontinuitetu vlastita slikarskog toka. U vrijeme javljanja Kniferova meandra, u hrvatskoj i europskoj umjetnosti vodile su se rasprave o apstrakciji i figuraciji, vladao je još uvijek kasni enformel. Kniferovo je slikarstvo 1961. u europskim okvirima trenutačno bilo prepoznato, dakle, ne samo u okviru zagrebačke izložbe Novih tendencija. Ješa Denegri još 1969. ističe kako je uvrštavanje Kniferovih meandara na važne kritičke europske izložbe apstraktne umjetnosti (od 1963. do danas) bio jasan znak kako je «odmah uočeno da je riječ o novom tipu geometrizma koji ne slijedi postmondrijanovsku redukciju ... već podrazumijeva rasap svake formalne jezgre u enformelu, i polazi od tabule rase, od linije beskonačno ponovljiva ritma ili jednobojne površine, s ciljem da se ponovno dođe do jasno određene i stabilne dimenzije duhovnog značenja slike». Od 1973. Knifer pretežno slika u Tübingenu, na poziv kolekcionara Dacića, gdje će sve do 1990. svake godine boraviti tamo po nekoliko mjeseci u radnim posjetima, stvarajući meandre sve većih formata. Većina je tih djela danas u njemačkim, švicarskim i francuskim privatnim umjetničkim zbirkama i nacionalnim muzejima i galerijama. Knifer je već 1976. uz još neke umjetnike izlagao u jugoslavenskom paviljonu na 37. Venecijanskom bijenalu, a 2001. predstavljao je Hrvatsku na 49. Venecijanskom bijenalu po izboru Zvonka Makovića, vrsna interpreta Kniferova opusa. U devedesetima Kniferova slava u Europi raste proporcionalno bezvremenosti njegovih meandara; primjerice, djela su mu 1992. uvrštena na čak dvije važne tematske izložbe u pariškom Centre Georges Pompidou. Meandar ipak nije ostao zarobljen u dvije plošne dimenzije: Knifer je u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj i Zagrebu oslikao nekoliko velikih ambijenata i murala u izložbenim prostorima, na zidovima objekata i interijerima. Iako je prvi puta posjetio Pariz daleke 1957. Knifer je tijekom vremena često boravio i izlagao u Parizu, koji je od 1994. izabrao za stalno boravište, s ljetnim posjetima Zagrebu i Gorskom Kotaru. 2001. proglašen je za počasnog građanina grada Osijeka.