HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2005. - MIROSLAV ŠUTEJ

MIROSLAV ŠUTEJ (Duga Resa, 29. IV. 1936 – Krapinske Toplice, 13. V. 2005) Miroslav Šutej cijeloga je života izmicao strogim stilskim određenjima, i uz njegov se opus redovito vežu kategorije mašte, kreativnosti, ludičnosti, humora, idejne neukrotivosti, jer je na rijetko specifičan način povezao naslijeđe geometrijske apstrakcije s optičkim efektima (op-art) i kinetičkom umjetnošću. Gotovo da nema umjetničkog medija, žanra, materijala i tehnike u kojima nije ostavio svoj prepoznatljivi idejni trag. Studirao je grafiku kod Marijana Detonija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1961-1963. bio suradnikom Majstorske radionice Krste Hegedušića, a između 1964-1965. usavršavao se u Parizu. No, već od 1962. i 1963. radi tzv. optičke crteže (primjerice glasoviti «Bombardiranje očnog živca», 1962) u kojima istražuje vizualne granice i modele percepcije ljudskog oka bliske tadašnjim fenomenima kojima se u Europi i Americi bavila psihologija percepcije. Naglašeni optički crno-bijeli fenomeni koji se javljaju u serijama Šutejevih crteža i grafika nadilaze usko određenje op-arta: umjetnik stvara svoj vlastiti svijet «optičke fantastike» i «strategije vizualnog šoka» (Zvonko Maković). O prvoj Šutejevoj samostalnoj izložbi 1962. Igor Zidić piše kako je «konfekcijske osobine geometrijskog pretočio u fantastiku», te pravilno upućuje na nadrealistička ishodišta Šutejeva osebujna svijeta. Od tada do danas Šutejevo je djelo svjedočilo o rijetkoj razini bujne imaginacije, i o svijesti kako nije potrebno raditi radikalne rezove između figuracije i apstrakcije da bi se bio suvremen i originalan umjetnik. Ono što posebice karakterizira Šutejeve radove iz ranih šezdesetih jest odsustvo boje. Bezbroj varijacija svodi se na crno-bijele crteže trodimenzionalnih oblika u kojima se umjetnik igra s haptičkim i mobilnim efektima, odnosno, prostornim iluzionizmom: oblici kao da se kreću po površini i približavaju se promatraču. Ta crtačka istraživanja Šuteja će za nekoliko godina dovesti do prvih skulptura i objekata, ali i mobilnih grafika i crteža, u kojima su statičnoj površini dodani pomični, dinamični elementi konstrukcije. Aktualnost Šutejevih crteža i objekata također je rano prepoznata u europskim okvirima, pa osim sudjelovanja na izložbama Novih tendencija tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina biva pozivan na velike kritičke i tematske izložbe optičke i kinetičke umjetnosti po Europi. Poseban značaj imaju Šutejevi trodimenzionalni objekti s pomičnim krakovima i segmentima (kao i identični principi koje je kasnije, 1969, primijenio u polju grafike), dokinuvši tezu da umjetnik u potpunosti definira i dovršava svoje djelo. Time promatrač postaje «umjetnikov suigrač i partner» (Z. Maković) pa djelo ostavlja vječno otvorenim i nezavršnim. Još jedan važan segement u demokratizaciji umjetnosti Šutej je 1965. započeo otiskivanjem velikih serija serigrafija, čime je umjetničko djelo postalo dostupno većem broju ljubitelja umjetnosti, napustivši oazu modernističke nedodirljive ekskluzivnosti. Šutej je i u ozbiljne, reprezentativne zadatke unosio zrno vedrine; 1993. dizajnirao je apoene za hrvatske novčanice kune, i autor je današnje verzije hrvatskog grba. Priredio je oko dvije stotine samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, primio brojne domaće i inozemne nagrade, a djela mu se nalaze u zbirkama najvećih i najvažnijih svjetskih muzeja i galerija. Bio je redoviti profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu, te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iva Körbler