HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2007. - BRANKO ŠENOA

BRANKO ŠENOA (1879. – 1939.) Branko Šenoa (1879. – 1939.) zapažena je slikarska ličnost čije djelovanje počinje u osvit prošloga stoljeća te neprekidno traje sve do kraja tridesetih godina. Na hrvatskoj likovnoj sceni pojavljuje se kao osoba široke kulture i zagovornik slikarskoga kontinuiteta. O njemu je opće prihvaćeno mišljenje kao o osobnosti koja ostvaruje konzistentan umjetnički opus bez velikih oscilacija, ne priklanjajući se radikalnom modernitetu vremena. Takva se prosudba uglavnom svodi na slikarsko-grafički segment njegova opusa, pretežito u žanru vedute. Takav je opus formalno stilski svrstavan u idealizirani realizam, pa je na taj način i do sada prepoznavano Šenoino djelo. Šenoa se u literaturi spominje kao pripadnik kruga «šarene zagrebačke škole», pod utjecajem Ivekovića i Crnčića. Njegova likovna ostavština: slikarstvo, crteži, grafike, scenografske skice i projekti, upućuju nas na dinamičnog i kreativnog intelektualca, instituciju hrvatske građanske kulture prve polovine prošloga stoljeća. Studij povijesti umjetnosti (diplomirao je 1905., a doktorirao 1912.) i imenovanje konzervatorom Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetničkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji (do 1920.) zasigurno će u njegovim djelima pokrenuti i oblikovati njegov spomenički i urbani vedutizam. Šenoina putovanja bila su povezana i s istraživačkim impulsom povjesničara umjetnosti. Bavljenje scenografijom (od 1904.) i interes za scensku literaturu profilirat će ga kao scenografa Hrvatskog narodnog kazališta te dovesti do položaja intendanta (1935.). Godine 1924. imenovan je načelnikom Umjetničkog odjela Ministarstva prosvjete u Beogradu, a 1931. izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Rana slikarska djela prikazuju ovog autora kao pripadnika plenerističkog načina slikanja, odnosno kao nastavljača skupine okupljene oko Vlahe Bukovca krajem 19. stoljeća. Bio je osobito zaokupljen pejzažom, koji se u hrvatskoj likovnoj umjetnosti najprije afirmira preko Ferde Kovačevića, Menci Cl. Crnčića, Emanuela Vidovića te potom Branka Šenoe. Putujući uz Savu, Dravu, kao i za vrijeme boravka u Turopolju, Šenoa pronalazi inspiraciju u ladanjskim, riječnim i seoskim motivima (Savski predio, 1910.). Dvadesetih godina Šenoa riječne pejzaže zamjenjuje morskim: tako nastaje ciklus vezan uz njegove boravke u južnoj Dalmaciji, koristeći se motivima najčešće s Korčule i Pelješca (Orebić, Sv. Ilija s mora, Krk s istoka). Njegova slikarska dionica završava ciklusom krajolika iz Gorskog kotara koji nastaje potkraj slikarova života. Riječ je o djelima manjega formata koja je Šenoa namjeravao izložiti kao zaseban ciklus, no ta je ideja ostala neostvarena. Osobit segment njegova stvaralaštva čine vedute starih hrvatskih gradova (Zagreb, Samobor, Osijek...). Dok na pojedinim platnima pejzaž tretira pleneristički, druga su riješena monokromno. Veliki formati vezani su uz narudžbe gradskih ustanova, tako da se i danas većina tih djela nalazi u reprezentativnim prostorima gradova. Iako se u ranoj fazi bavio pretežito pejzažom i vedutom, slikarski interes Branka Šenoe bio je usmjeren i na portret i na animalističke teme, premda jako rijetko (Dva konja na paši, Nasta u ležaljci). Realistične i objektivno prikazane spomenike hrvatske kulture donosi u ciklusu akvarela i crteža tušem koje je bilježio putujući s Đurom Szabom, fiksirajući ih na papir i suprotstavljajući ih tako propadanju (Kaptol, Lobor, Mali Tabor). Nezaobilazno je kod ovoga «najzagrebačkijeg» slikara spomenuti i grafički opus koji se kronološki i tematski može podijeliti u nekoliko većih cjelina: Stari Zagreb (1914. – 1918.), Stari Osijek (1916.), Stara zagrebačka katedrala (1926. – 1935.), Brodogradilište u Korčuli (1934.), Stari Zagreb II (1934. – 1936.). Nezamislivo je ne spomenuti i njegovo scenografsko djelovanje, pa tako 1909. postaje prvim službeno postavljenim scenografom. Do toga doba u kazalištu su djelovali, tzv. «kazališni slikari». U Zavodu za povijest književnosti, kazališta i glazbe očuvano je petnaest scenografskih radova, većinom kostimografija, Branka Šenoe (Wagnerov Ukleti Holandez, Zajčev Nikola Šubić Zrinski, Evgenij Onjegin Čajkovskoga). Širina disciplinarnih okušavanja, ali i visoka kulturna razina djelovanja Branka Šenoe zaslužuje cjelovitu obradu i odgovarajuće povijesno vrednovanje. Ovaj se autor s podjednakim uspjehom ogledao u slikarstvu, grafici, likovnoj pedagogiji, povijesti umjetnosti te konzervatorskoj djelatnosti i tako ispunio veliku ulogu u važnoj epohi hrvatske kulture i umjetnosti.