HRVATSKO MODERNO SLIKARSTVO 2007. - FERDINAD KULMER

Ferdinand Kulmer (1925. – 1998.) Jedan od najkarizmatičnijih i najosobenijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća neosporno je slikar Ferdinand Kulmer (Cap Martin, Francuska, 29. siječnja 1925. – Zagreb, 11. studenog 1998.). Česte stilsko-motivske mijene, «rukopis u stalnomu kretanju» (G. Xurigera) počesto su u prošlosti zbunjivale tumače njegova opusa, ali danas je nedvojbeno da je taj fenomen posljedica ingeniozna i lucidna vitalizma, a ne tek signal za razigrana umjetnika koji se ne može zaustaviti na jednome mjestu. Djetinjstvo obilježeno čestim putovanjima s roditeljima po svijetu urezalo je u slikarovu mentalnu riznicu dovoljno slika i impresija za kasnije umjetničko djelovanje. Godine 1942. upisuje se u Budimpešti na Akademiju za likovne umjetnosti, 1945. vraća se u Zagreb, a 1946. godine nastavlja studij na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Omera Mujadžića i Đure Tiljka. Godine 1950. diplomira slikarstvo nakon «specijalke» kod Tiljka te postaje suradnikom Majstorske radionice Krste Hegedušića. Od tada počinje Kulmerov virtuozni uspon i sazrijevanje koje će u pedesetim godinama obilježiti faza fovizma (Matisse, Dufy), a priklanjanje apstrakciji i oduševljenju za materiju i informel na prijelazu u šezdesete godine. Godine 1961. postaje asistent Krste Hegedušića iz crtanja akta na Akademiji likovnih umjetnosti, mnogo izlaže po Europi (Pariz, London, Beč, Nizozemska, Belgija, Italija, Mađarska), a 1969. godine postaje članom galerije «Forum» u Zagrebu. Nakon faze kaligrafije u drugoj polovini šezdesetih godina, polovinom 1970-ih godina počinje svoju slavnu cik-cak fazu žestokoga kolorita koja će trajati sve do 1983. godine, paralelno s neoekspresionističkim i postkubističkim natruhama, likovima iz heraldike i životinja. Godine 1980. postaje suradnikom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (od 1988. izvanredni član), a u slikarstvu intenzivira ciklus slika mitološkog i heraldičkog sadržaja u maniri aktualna postmodernog vraćanja u manirističku stilizaciju. Mit o Kulmeru kao izvanserijskom slikaru danas mogu prepoznati i potvrditi mlađi naraštaji umjetnika i povjesničara umjetnosti jer neopterećeni prošlošću raspoznajemo kako se Kulmerov opus – u nekim segmentima daleko ispred svojega vremena – harmonično uklapa u recentne tendencije svjetskog slikarstva. Jedno od takvih bezvremenih djela svakako je velika kompozicija Pegazov vrt, čiji bismo nastanak prema elementima stila teško mogli odrediti da sam slikar nije upisao godinu slikanja. Opora tekstura slike jasno nagoviješta odjek informelna tretmana materije, dok dramatičnost kompozicije i stilizacija radnje govore u prilog neoekspresionističkom revivalu. Mogli bismo redati metaforična i simbolička čitanja likova životinja na slici, ali čini se važnijim isticanje egzistencijalne tjeskobe umjetnika koji se umjesto slikanja ljudskog lika okreće životinjskom raju i mitološkim bićima. Nikada ne bježeći od nanosa povijesti slikarstva, Kulmer se u Pegazovu vrtu istodobno vratio paleolitskim ugrebavanjima sirovih znakova i dao znakovitu popudbinu mladom naraštaju hrvatskih slikara koji upravo sada stupaju na likovnu scenu. Iva Körbler