BOŽIĆ 2005. (karnet)

Motiv: Detalj poliptiha "Bogorodica s djetetom i svecima" iz splitske Galerije umjetnina, prizor "Rođenje Kristovo", XV. stoljeće Ovogodišnja hrvatska božićna marka reproducira dio poliptiha “Bogorodica s djetetom i svecima”, iz splitske Galerije umjetnina. Poliptih potječe iz XIV. stoljeća a pripisuje se krugu Paola Veneziana. U splitsku galeriju dospio je iz skradinske obitelji Bedrica, povezujući tako tri točke jadranskog bazena, potvrđujući jedinstvo sredozemne kulture i naše mjesto u njoj. U ranim stoljećima kršćanstva likovni prikazi nisu bili ilustrativni, nego simbolični i alegorijski. Tako i u Katakombama sv. Sebastijana, gdje se nalazi prvi prikaz Djeteta u drvenom sandučiću među dvjema životinjama, riječ je samo o vizualizaciji rečenice proroka Izaije: “Vol poznaje svoga gospodara; i magarac jasle svoga Gospodina.” Tek nakon Koncila u Efezu, kada je proklamirana dogma o božanskom majčinstvu Marijinu, pojavljuju se na slikama elementi iz Evanđelja po sv. Luki i, još više, sva ona raskoš pojedinosti apokrifnih priča. Uzori za scenu bili su poganski likovi - ali u novoj kompoziciji, koja je, posebno dubokim ljudskim udjelom sv. Franje u XIII. stoljeću, sve više zadobivala na intimnoj poetičnosti. Tako je i naša marka, sažeto sadržavajući sve elemente božićne priče, primjer koji se sjeća arhaičnih simboličnih shema, ali na način franjevačke osjećajnosti. Djetešce leži u jaslama povijeno poput kruščića; Marija nije ispružena na boku nakon porođajnih muka. nego u modrom plaštu kleči pred svojim svetim porodom, graciozno ga pokazujući rukom; sveti Josip zadržava tešku, rubnu, zamišljenu ulogu, anđeli su se skupili poput nebeskih pčela a pastir poput nebeskog glasnika. Stilski savijena vrata vol se s magarcem gotički nadvija nad jasle, a stilizirana pećina obuhvaća prizor snagom raspukla jajeta. Gust i dragocjen poput dragoga kamena, ovaj mali, gotovo sedam stotina godina stari prizor podsjeća nas na onu dušu u grlu koja dolazi s osvijetljenim Božićem, kad bogatstvo ne pomaže samoći, kad se godina koja ništa nije rodila ne može vratiti u kalendaru, kad sve što su nam uzeli, što nismo dali, za čim pružamo tu svoju dušu - barem na jedno veće, ono Badnje, na jednu noć, onu kad životinje odustaju od nemuštog jezika ne bi li nam dale šansu, kad sve to zove, zove iz nas boljega čovjeka. . . Željka Čorak