HRVATSKA KNJIŽEVNOST: MARIJA JURIĆ ZAGORKA

Motiv: lik Marije Jurić Zagorke, ilustracija iz Gričke vještice, Tipografija d.d., 1936. Prva hrvatska profesionalna novinarka i jedna od najčitanijih hrvatskih književnica, čija se djela i dan danas posuđuju podjednako onima svjetski poznate majstorice krimića Agathe Christie, prema nekim podacima rođena je 1. siječnja 1873. u Negovcu kraj Vrbovca kao jedno od četvero djece u imućnoj obitelji upravitelja imanja baruna Raucha. Pučku školu, u kojoj se pokazala kao iznimno nadareno i inteligentno dijete, pohađala je u Varaždinu i Zagrebu, a u petnaestoj godini napušta školovanje, te joj je od tada jedina škola surova stvarnost života. Barun Rauch je predlagao da Zagorka nastavi školovanje u Švicarskoj koje bi on plaćao, međutim roditelji to nisu dopustili nego je još maloljetnu udaju za mađarskoga željezničarskog činovnika i šalju u Mađarsku. Nakon tri godine bračnog života Zagorka je pretrpjela slom živaca, bježi od muža te hrabro kreće svojim putem. Od tada u sebi gaji mržnju prema socijalnoj nepravdi, odnarođenoj aristokraciji koja vjerno služi tuđinca te diskriminaciji žena, što će ostaviti snažan trag u literaturi ove neustrašive, dugo prešućivane i osporavane književnice čija su djela dugo vremena nazivana šund-literaturom. Konačan povratak u Zagreb nakon sedam godina izbivanja (gdje je i umrla, 30. studenog 1957.) označio je početak njezine književne i novinarske karijere, ali isto tako i samostalnog i neovisnog života u kojem će se uzdržavati jedino pisanjem. Zagorki se danas priznaje zasluga ne samo za širenje hrvatskoga čitateljskog kruga nego i za stvaranje jednog oblika proznog pisma bez kojega bi hrvatska književnost vjerojatno bila znatno okrnjena. Ona je književnica koja je svojim primjerom napravila prvi korak u razbijanju predrasuda da su novinarstvo i politika rezervirani samo za pripadnike muškog spola. Marija Jurić novinarsku karijeru počinje tekstom Egy Percz (Jedan časak) objavljenim 1896. u zagrebačkim dnevnim novinama Obzor, da bi na preporuku svojega zaštitnika biskupa Josipa Jurja Strossmayera postala članica uredništva spomenutoga dnevnog lista, no pritom nailazi na neodobravanje i zgražanje svojih muških kolega. Tako je Zagorka dobila posebnu sobu da je nitko od posjetitelja ne bi vidio samo zato što je žena. Naime, u ono doba ne samo na području Hrvatske nego i u mnogo razvijenijim zemljama žena novinar bila je rijetkost. Mogla je pisati što je htjela, ali samo pod pseudonimima, pa tekstove objavljuje kao Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica... Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora Zagorka (čiji je ovo najdraži pseudonim) postaje urednica lista pokazujući zavidnu razinu inteligencije što je zasigurno samo dodatno pojačalo njezin nepovoljan položaj među muškim kolegama. Izvještavala je o političkim zbivanjima, bila je dopisnica iz Budimpešte, pisala izvješća iz parlamenta... Novinar Figaroa Duboyer, koji je upoznaje u Budimpešti, piše: «Jedna neobičnost iznenadila me je u mađarskom parlamentu. Tamo sjedi mlada Hrvatica, izvješćuje za zagrebački Obzor, informira svoje mađarske, njemačke, ruske, talijanske, engleske, poljske i ostale kolege – pa i mene – i žarko politizira u korist svoje domovine. Neko malo čudovište talenta i sposobnosti, koje je hrvatski parlament učinilo najnaprednijim u srednjoj Europi.» Fabule svojih romana temelji na dokumentarnoj građi koju pronalazi u zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim arhivima. Njezini romani objavljivani su u nastavcima u Obzoru, a o njihovoj popularnosti možda najbolje svjedoči činjenica da su čitatelji ustajali u ranu zoru da bi osigurali svoj primjerak novina na kiosku, što je sigurno pridonijelo rastu njihove naklade. U svojim djelima – a nabrojimo samo najpoznatija među njima: Grička vještica, Gordana, Kći Lotrščaka, Kneginja iz Petrinjske ulice, Plameni inkvizitori itd. – pokazuje izvanrednu vještinu oblikovanja fabule, a većinom je riječ o opsežnim romanima i impozantnoj galeriji romanesknih likova koji su kod čitatelja bili omiljeni ponajprije zbog trajne čežnje za srećom, ali i stalne borbe protiv zla. Nažalost, kod svojih književnih suvremenika Zagorka nije nailazila na odobravanje, pa tako Gjalski njezinu literaturu naziva šund-literaturom za kravarice. Zagorka je poznata ne samo zbog svojega književnog rada nego i zbog neustrašivoga socijalno-političkog angažmana i borbi za prava žena, o čemu drži brojna predavanja, međutim, i u tome nailazi na brojne prepreke ili, bolje rečeno, na podsmjehe muških kolega koji se neprijateljski odnose prema ovoj vrsti borbe. Upravo je ovo bio jedan od razloga zašto nitko tih godina nije proučavao rad ove danas vrlo rado čitane književnice. Morala su proći desetljeća dok je djelo ove hrabre majstorice pera postalo priznato sukladno rastu zanimanja za popularnu književnost, odnosno promjeni mišljenja akademskih krugova o funkciji trivijalnih romana. Do recepcije Zagorkina djela dolazi tek u drugoj polovini 20. stoljeća, odnosno, da budemo precizniji, opus Marije Jurić Zagorke prvi put je istinski vrednovan u znanstvenoj monografiji Stanka Lasića. U prvom dijelu monografije autor se bavi biografskim podacima do 1910., kada izlazi njezin roman Kneginja iz Petrinjske ulice, dok se u drugom dijelu bavi upravo tim romanom koji za Lasića znači prekid sa Šenoinom manirom pisanja, tj. statičnim fabuliranjem radnje, jer ona u ovom djelu dinamizira romanesknu strukturu hrvatskog romana. Valorizacija Zagorkina feminizma postaje moguća prihvaćanjem pluralističkih vrijednosti u društvu, što se u prvom redu odnosi na prihvaćanje feminizma i ženskog pisma. Književnica koja se godinama nalazila na margini hrvatske književnosti samo zbog toga što je žena, koja je trpjela sustavna zlostavljanja i poruge muških kolega napokon je krajem 20. stoljeća dobila zasluženo mjesto u plejadi hrvatskih pisaca. Zagorkina veličina leži prije svega u književnoj vrijednosti njezinih djela u kojima su Beč i Zagreb, ali i svi likovi opisani kao da su sada živi, kao i u njezinoj hrabroj borbi za prava žena u koju se uvijek upuštala i dušom i tijelom, bez obzira na sve prepreke na koje je nailazila. Svi koji žele osjetiti dašak njezina doba u svakom trenutku to mogu iskusiti u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu gdje se nalazi kip ove majstorice bestselera i danas najčitanije hrvatske književnice. O Zagorkinu prosvjetiteljskom, društvenom, domoljubnom i literarnom angažmanu za široke mase najbolje govore njezine riječi: «Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve – jer sam dio njihov i ništa drugo. Jest! Istina je! Pogodujem instinktima publike širokih slojeva, jer su njihovi i moji. A koji su to instinkti njihovi i moji? Sloboda! – Pravica! – Čežnja za poštenjem! – Želja za dobrotom i tvrdo uvjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću! A tko je ta publika? I tko su ti široki slojevi kojima sam pisala i kojima pišem? To su oni, koji nose ideale – nose zastave, koji se za njih dadnu zatvarati, za njih strijeljati! To su vrlo, vrlo uzvišeni slojevi i njima služiti, njima smjeti moći pisati, vrlo je velika čast i golema milost.» Kao i većina žena koje su ostvarile karijeru na prijelazu 19. u 20. stoljeće, Marija Jurić Zagorka tek u novije vrijeme doživljava gotovo jednoglasna priznanja iz redova struke, a čitateljstvo je i dalje voli, iako ta vjernost nikada nije ni bila sporna.