1700 GODINA OD MUČENIČKE SMRTI SVETOGA DUJMA

Motiv: reljef Dujmova mučenička smrt, Katedrala Split, 1767. Salona, na mjestu današnjeg Solina, u blizini Splita, bila je glavni grad velike rimske provincije Dalmacije, čije granice na sjeveru sezahu do rubova Panonije. U tom kozmopolitskom gradu štovali su se razni poganski kultovi. Od prvog stoljeća u Saloni djeluje i mala zajednica kršćana. S vremenom, ta će zajednica dobiti status biskupije. Mnogi kršćani doživjeli su u Saloni mučeništvo za vrijeme povremenih progona. Najkrvaviji su bili oni u doba cara Dioklecijana. Neki od mučenika, među kojima bijahu i vojnici, bili su umoreni pred očima krvoločnog gledateljstva u salonitanskom amfiteatru. Mučenik Anastazije (sv.Staš), bojadisar koji došao iz Akvileje, bio je bačen u more s mlinskim kamenom zavezanim oko vrata. U doba Dioklecijanovih progona stradao je godine 304. i salonitanski biskup po imenu Domnius, Doimus ( Duje, Dujam ). I on je, kao brojni drugi vjerovjesnici, bio s Istoka, iz Sirije. Sačuvan je grobni natpis koji spominje biskupa Domniusa. Jedan natpis spominje i jednog njegovog nećaka. Ni biskup Duje, kao ni ostali mučenici, nije se odrekao svoje vjere što ga je koštalo okrutnog mučeništva, odsijecanjem glave. Prema legendi u istom je progonu stradalo još četrdeset i pet dalmatinskih mučenika. Njegovo su tijelo pobožni članovi kršćanske zajednice kriomice pokopali van gradskih zidina. Grob njihova biskupa i mučenika postao je mjesto štovanja svete uspomene. Uz grobnicu mučenika pokapahu se i ugledni članovi salonitanske kršćanske zajednice, posebno crkveni dostojanstvenici. Cijeli taj lokalitet zvan Manastirine, nakon što je kršćanstvo postao priznatom i toleriranom religijom poslje Milanskog edikta 313. godine, pretvorilo se u jedno od glavnih kršćanskih središta stare Salone. Unutar zidina se gradi katedrala, a van grada niz bazilika na mjestima gdje su bili pokapani i kradomice štovani mučenici. Na Manstirinama, na mjestu ranijih, skromnih kapela, takozvanih memorija, podiže se velebna bazilika oko koje je prostrano groblje. Nakon propasti Salone početkom VII. stoljeća i bazilika na Manastirinama pretvara se u ruševine, iako se nikad nije zaboravilo da je tamo bio pokopan biskup i mučenik Duje. Početkom VII. stoljeća, u strahu pred barbarima, relikvije salonitanskih mučenika prenesene su u Rim. No i stanovnici Splita, naselja koje se savilo u obližnjoj Dioklecijanovoj palači, nisu zaboravili na kršćanske tradicije Salone. Splitske legende govore o prenosu tijela sv. Duje i sv.Staša u Split. Sveti Duje slavili se od ranog srednjeg vijeka kao nebeski zaštitnik Splita. U splitskoj katedrali koja je izvorno bila poganski hram, a gdje je vjerojatno bio pokopan car Dioklecijan, u dvama oltarima, u grobnim rakama štuju su tjelesni ostaci dvaju salonitanskih mučenika. Od srednjeg vijeka na ovamo sveti Duje i sveti Staš su središnje teme splitskog religioznog i kulturnog života. O ovim svecima ispisane su velike količine tekstova na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Napisane su i brojne skladbe, molitve, himne, dapače i jedan oratorij. Svetog Duju spominju toliki natpisi. Njegov kult se raširio i van Splita. Posebna briga i poštovanje, dakako, posvećena je njihovim grobovima- oltarima u samoj katedrali. Grobnicu sv. Duje podigao je Bonino iz Milana 1427. godine a onu sv. Staša isklesao je Juraj Dalmatinac 1448. Sv. Staš prikazuje se mlinskim kamenom s atributom svog mučeništva. Sveti Dujam pak prikazuje se na mnogobrojnim slikama odjeven u biskupsko ruho, s palminom granom u ruci koja je naznaka slave mučeništva. Sveti Duje prikazuje se često kako na svom dlanu nosi svoj Split, ponekad veoma vjerno prikazan. Zapravo, pravi gradovi nužno imaju svog nebeskog zaštitnika a Split dapače čuva i njegove ovozemaljske ostatke. Splitska biskupija s vremenom dobiva status nadbiskupije nasljeđujući tradicije one salonitanske. Dapače, splitski nadbiskupi nosili su titulu primasa Hrvatske. Zaista, zadivljujuća je duga tradicija Splita, pa je i razumljiv ponos Splićana na svog nebeskog zaštitnika.