EUROPA 2011. - ŠUME - JOSIP ZANKI

Šume su pluća cijelog svijeta: ono zeleno što proizvodi modro, ono što stvara kisik oko naše blistave kuglice u svemiru. Ta kuglica, kao perpetuum mobile, odnosno prauzor te ideje, drži sav život kakav poznajemo u svom mjerilu, sve udisaje i izdisaje, sve disanje i uzdisanje, svu gradnju i nadgradnju. Upravo zato šume nisu samo biološke zalihe, a uništavanje Amazonije nije samo ekološki problem. Posebno za Europu šume su konstitutivna kulturološka činjenica. One vječno pjevaju. One su selva morale, ono neizostavno tlo biranja smjera, ono kuda je srednjovjekovni Bodo vodio svoju dragu: «Jahao je Bodo kroz lisnatu šumu / vodeći sa sobom lijepu Merswindu.» Šuma je ono tlo na kojemu su, u kojemu su, Tristan i Izolda doživjeli dobrovoljni izgon, sreću i preispitivanje svoje ljubavi. Šuma je ono što razmjenjuje značenje sa stupovljem katedrala. Ona predstavlja tamnu podlogu mrvicama i kamenčićima Ivice i Marice, ona je tlo memorije koje čuva misao o povratku kući. Šuma posjeduje vlastitu svijest i samosvijest, prema pouci Mauricea Maeterlincka. Šuma je pitanje stalnog izbora, Holzwege, kako bi rekao jedan od najvažnijih filozofa dvadesetog stoljeća. Šuma je napokon onaj prostor (političkog, socijalnog) opredjeljenja (za «zeleni kader»), opredjeljenja koje se konstatira kad se kaže «Otišao je u šumu», a misli se da je uzeo svoj komad djelatne slobode; ili je to ona dobra želja iz sintagme «Bog te u šumu okrenuo». Šuma je mjesto gdje se ne može izbjeći susret sa sobom, gdje se donose krajnje odluke: to je «Šuma Striborova» Ivane Brlić Mažuranić. Nekada je krčenje šume značilo napredak civilizacije: «krčevina, branjevina». Može se to pomaknuti u vremenu i reći «krčevina, Strossmayerova galerija». Danas krčenje šume znači smrt rodoslovnog stabla. Sa šumom umire ono neizvjesno, ono nezajamčeno, ona hrabrost oko života i smrti, ono ljudsko. Sa zemljopisom izumire povijest. Stoga, želi li Europa sačuvati svoj identitet, neka je Bog u šumu okrene. Neka šumu poštedi od kiselih kiša: a Hrvatska joj u tom pogledu, sačuvana siromaštvom, još uvijek može poželjeti dobrodošlicu i sretan ostanak. Imajući, dakle, u vidu ne samo fizičku nego upravo i metafizičku vrijednost šume za europsku kulturu, Hrvatska se pošta odlučila za preneseni prikaz toga prenesenog smisla. Tako je šuma predstavljena djelima dvojice slikara: Lovre Artukovića i Josipa Zankija. Josip Zanki rođen je u Zadru 1969., diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod Miroslava Šuteja, danas je, vrativši se baštini, docent na Sveučilištu u Zadru. Njegove šume, u velikoj mjeri nadahnute mitskim krajolikom Velebita, prevode stvaran svijet u stilizirane šifre zajedničke memorije. Lovro Artuković, rođen 1959., diplomirao je na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, živi u Berlinu, opskrbljujući, kako bi on rekao, prizore prividom. On vlastito postojanje odmjerava sa zajedničkom memorijom, međusobno ih transformirajući. Njegova je šuma naslikana potpunim mimetičkim majstorstvom staroga slikarstva, ali ona je tek subjekt u očekivanju, kako bi Artuković rekao, «čekajući priču». Tako su dvojica hrvatskih slikara duboko pod površinom viđenoga oslikala odnos Europe i šuma danas. Željka Čorak