GLJIVE 2013. - SUNČANICA

GLJIVE -  Velika sunčanica (sunčanica)
lat. Macrolepiota procera (Scop. ex Fr.) Singer

Sunčanica je gljiva vrlo zanimljiva izgleda koja, dok još nije sasvim razvijena, nalikuje na bubnjarske udaraljke zbog čega je Talijani zovu maza da tamburo. Kada se posve razvije, podsjeća na suncobran, pa je naši jadranski susjedi nazivaju i parasole. Slovence opet podsjeća na veliki kišobran - zato je zovu orijaški dežnik - u Njemačkoj se naziva Parasol ili Riesenschirmling, Ćesi je zovu bedl’a vysoká, a Francuzi imaju više naziva za sunčanicu: coulemelle, St. Michel, parasol, nez de chat i druge. Iz brojnih navedenih imena možemo zaključiti da je sunčanica opće poznata, široko rasprostranjena vrsta.
S obzirom na sustav prehrane i života sunčanica spada u saprofite jer joj za razvoj služi mrtva organska tvar. To znači da hranu nalazi na otpalom lišću, iglicama i raspadnutim ostatcima drveća u listopadnim, crnogoričnim i miješanim šumama te šumarcima, kao i uz rubove šuma, a može rasti i na livadama i pašnjacima desetke metara dalje od rubova šuma. U Hrvatskoj je vrlo česta i opće poznata vrsta, pa je ljubitelji gljiva rado sakupljaju.
Unutar roda Macrolepiota postoji još mnoštvo sličnih, ali rastom manjih sunčanica s kojima se velika sunčanica lako može zamijeniti. Nedovoljno stručni sakupljači zamjenjuju je s prostranom sunčanicom (Macrolepiota prominens), nježnom sunčanicom (Macrolepiota gracilenta), konradovom sunčanicom (Macrolepiota konradii), kuštravom sunčanicom (Macrolepiota rhacodes) itd. Nasreću, sve navedene slične vrste sunčanica jestive su, stoga ako se i međusobno zamijene, nema opasnosti od trovanja. Velikoj sunčanici međutim sliče i otrovne velike sunčanice, primjerice otrovna sunčanica (Macrolepiota venenata) i pilatova sunčanica (Macrolepiota rhacodes var. hortensis) kojima, za razliku od velike sunčanice, meso na zraku (presjeku) pocrveni. Sve male sunčanice, one čiji promjer klobuka nije veći od pet do šest centimetara, primjerice kestenjasta štitarka (Lepiota castanea), mesnatosmeđa štitarka (Lepiota bronneoincarnata), plavo-ružičasta štitarka (Lepiota lilacea), mesnatocrvenkasta štitarka (Lepiota helveola), crvenkasta štitarka (Lepiota subincarnata) i smrdljiva štitarka (Lepiota cristata) vrlo su otrovne ili smrtonosne.
Osnovne morfološke odlike sunčanice prilično su karakteristične i lako se pamte. Ne smije se međutim nikada smetnuti s uma činjenica da nedovoljno iskusni sakupljači gljiva često pogriješe i otruju cijelu obitelj.
Klobuk velike sunčanice može narasti 10 do 30 cm širok te ispočetka ima oblik polukugle ili jaja, a zatim se pravilno raširi. Sredina klobuka tupo je ispupčena, tvrda i tamno smeđa. Temeljna boja klobuka je sivo-smeđa, a cijela površina prekrivena je pustenim nitima i velikim smeđim ljuskama. Listići ispod klobuka (himenij) gusti su, bijeli i mekani te se do stručka drže za ovratnik (collarium), pa su zbog toga odmaknuti od stručka otprilike 1,5 mm. Stručak može biti visok 20 do 40 cm, vitak je, valjkast, vlaknast, u sredini je cjevasto šupalj i tvrd. Na osnovi je gomoljasto zadebljan i po cijeloj dužini zmijoliko smeđe išaran. Na gornjem dijelu stručka nalazi se dvostruki debeli vjenčić koji se može pomicati po stručku gore-dolje poput prstena na ruci. Meso velike sunčanice bijelo je i mekano te na zraku (presjek) ne mijenja boju. Miris ima ugodan, okus je dobar i podsjeća na lješnjak. Spore su eliptične, a otrusina je bijela. Meso klobuka u kontaktu s fenolom odmah postane smeđe, a u kontaktu s gvajakolom ubrzo postane plavo-zeleno.
Velika sunčanica jestiva je gljiva izvrsne kakvoće. Može se upotrebljavati samo klobuk jer je stručak vlaknast i tvrd, stoga i teško probavljiv. Ova se gljiva može pripremati na različite načine, a panirani klobuk prava je poslastica.

Prof.dr.sc.Romano Božac