PRVACI SVIJETA U RUKOMETU - PORTUGAL 2003. (blok)

Marke su izdane u bloku, a izdana je i omotnica prvoga dana (FDC), te list prvoga dana. Hrvatska rukometna reprezentacija vratila se sa SP u Portugalu okićena zlatnim kolajnama. Zahvaljujući rukometašima, Hrvatska se opet može podičiti uspjehom u momčadskom sportu, pri čemu su Červarovi izabranici do vrha piramide došli impresivnim nizom pobjeda, bez ijedne sumnje i mrlje, a što je posebno zanimljivo, momčad je složena od igrača mahom poniklim u hrvatskoj ligi. Na najviše postolje su se posljednjeg dana SP u Portugalu popeli sljedeći igrači: Vlado Šola, Valter Matošević, Mario Kelentrić (vratari); Nikša Kaleb, Vedran Zrnić, Mirza Džomba (krila); Božidar Jović, Renato Sulić, Igor Vori (kriľni napadači); Tonči Valčić, Blaženko Lacković, Davor Dominiković, Ivano Balić, Slavko Goluža, Denis Špoljarić i Petar Metličić (vanjski igrači). Na čelu zlatnih momaka nagao se izbornik Lino Červar, uz nezamjenjivu asistenciju prvog pomoćnika Irfana Smajlagića te trenera vratara Mirka Bašića. U reprezentativnoj kompoziciji ne smijemo smetnuti s uma ni liječnika Josipa Feldbauera, fizioterapeute Antu Arića i Milorada Sakardžiju, kao ni nekadašnjeg rukometaša Zagreba Ivicu Udovičića i Ratka Balenovića, koji su pružali igračima i stručnom stožeru svu moguću logističku podršku. O kakvom je, u stvari, uspjehu riječ dostatno je samo spomenuti da su Červarovi izabranici nadvisili neugodne Mađare, zatim aktualne olimpijske pobjednike (Ruse), svjetske prvake (Francuze), četvrte s pretposljednjeg SP u Francuskoj (Egipćane), treće s posljednjeg EP u Švedskoj (Dance), a u tom rangu su bili naši suparnici iz polufinala Španjolci) i finala (Nijemci, srebrni s EP-a). Već dugo vremena netko nije prošao trnovitiji put do završnice, s toliko teških i uzbudljivih utakmica, kao što je to bilo u slučaju Hrvatske na najprestižnijoj svjetskoj rukometnoj smotri u Portugalu. Ipak, počelo je infarktno, nepredvidivo, i za mnoge još uvijek neobjašnjivo - porazom od Argentine (29-30) i mučenjem u prvom dijelu sa Saudijskom Arabijom (10-12, na kraju 25-18)... - Mi ne znamo igrati s takvim momčadima, dajte nam Ruse i Francuze, pa ćete svi vidjeti - šalio se Božidar Jović na kraju prvenstva, ali, tada, na samom uvodu, nikome nije bilo lako. Naime, uteg neuspjeha s minulih šest natjecanja - bilo da je riječ o europskim ili svjetskim prvenstvima - je došao zajedno s igračima u Portugal. Zlatna olimpijska medalja iz Atlante ’96. ili srebro sa SP na Islandu ’95. već su odavna počela blijediti, jer su kao noćna mora zaredali neuspjesi (redom, Hrvatska je zabilježila 14. mjesto na SP u Japanu 1997. godine, 8. na EP u Italiji 1998., 12. na SP u Egiptu 1999., 6. na EP u Hrvatskoj 2000., 9. na SP u Francuskoj 2001., 16. na EP u Švedskoj 2002. godine). Pred hrvatske rukometaše nije stavljen niti jedan imperativ, nego se tek, između redaka i pomalo bojažljivo, govorilo o plasmanu koji bi zajamčio odlazak na OI u Atenu ’04 (barem sedmi na SP-u). Iz zlatne olimpijske generacije iz Atlante su u reprezentaciju pozvani Matošević, Jović i Goluža, dok su svi ostali igrači spadali u kategoriju mladih i neiskusnih za tako velika natjecanja. Ako su do sada i odlazili na najveće rukometne smotre, imali su uglavnom epizodne uloge, pa ih nitko u tako spojenoj cjelini nije vidio kao konkurente za podjelu kolajni. - Kao prvi zadatak nameće nam se ubrzanje igre, približavanje europski modernom rukometu, a kad bi došao još i rezultat, bilo bi to odlično - skroman je bio izbornik Lino Červar uoči početka prvenstva. Takav je bio i početak u C skupini; odnosno, posrtanje s Argentinom, a onda je krenuo val pobjeda. Upisali su se očekivani bodovi u srazu s Saudijskom Arabijom, zatim se do nebesa podiglo samopouzdanje u ogledima s Rusijom (28-26) i Francuskom (23-22), pri čemu je potvrda vrijednosti uslijedila u posljednjoj utakmici skupine s Mađarskom (30-29). Hrvatska je kao čelna momčad C skupine otišla u daljnji tijek natjecanja na sučeljavanje s Egiptom (29-23) i Danskom (33-27). U oba slučaja, suparnicima Hrvatska nije dala ni promila izgleda. Zaigrala je brzo, moderno i nadvisila obje momčadi bez većih problema. Ljepotica prvenstva je svakako bio ogled s Španjolskom (39-37). Bio je to, međutim, teško opisivi scenarij, sa šezdeset minuta regularnog dijela i dva produžetka, ujedno s nizom preokreta i dramom u posljednjim sekundama. Uostalom, prema sličnom receptu je pisano i finale, kada su Červarovi izabranci u također uzbudljivoj završnici svladali Nijemce 34-31. Bio je to znak za sveopću radost, poletjeli su igrači i stručni stožer jedni drugima u zagrljaj, a na tribinama lisabonske dvorane Atlantico razlijegala se pjesma hrvatskih navijača. Bio je to trenutak za pamćenje, dio koji će masnim slovima biti urezan u hrvatsku sportsku povijest, a o tome je zorno svjedočio i povratak zlatnih rukometaša. U sličnom raspoloženju je Hrvatska dočekala još samo Janicu Kostelić i Gorana Ivaniševića, a momci poput Šole, Valčića, Lackovića i ostalih postali su junaci dana, mjeseca i godine. Vratili su Hrvatskoj rukomet... Željko Petan