Šifra: 309706 Artikl je dostupan
Cijena: 0,46 €
Broj: | 713 |
---|---|
Vrijednost: | 3,50 kn |
Dizajn: | Hrvoje Šercar, slikar i grafičar iz Zagreba |
Veličina: | 29,82 x 48,28 mm |
Papir: | bijeli, 102 g, gumirani |
---|---|
Zupčanje: | češljasto, 14 |
Tisak: | višebojni ofset |
Tiskara: | Zrinski d.d., Čakovec |
Datum izdanja: | 21.1.2009. |
Naklada: | 100.000 |
Proces Andreisova vlastitog profiliranja i stvaranja odnosa prema glazbenoj umjetnosti vođen je ponajprije idejnim entuzijazmom ljubitelja glazbe koji se razvija do granica znanstvenog profesionalizma.
Josip Andreis Profesionalni i životni spektar djelovanja akademika Josipa Andreisa (Split, 19. ožujka 1909. – Zagreb, 16. siječnja 1982.) i kod suvremenoga promišljanja proizlazi kao izniman i specifičan u odnosu na kontekst. Bilo bi nepravedno propustiti istaknuti mnoštvo Andreisove pojave – glazbenik, pisac, esejist, glazbeni kritičar, pedagog, povjesničar, ali prije svega Andreis kao utemeljitelj hrvatske moderne znanosti o glazbi – muzikologije – humanist i entuzijast. Split je napustio već 1927. kako bi upisao studij romanistike najprije u Zagrebu, a potom u Rimu. Stekavši 1931. zvanje profesora talijanskog i francuskog jezika, djeluje kao gimnazijski profesor u Šibeniku, Splitu, Herceg-Novom te od 1941. u Zagrebu. Proces Andreisova vlastitoga profiliranja i stvaranja odnosa prema glazbenoj umjetnosti vođen je ponajprije idejnim entuzijazmom ljubitelja glazbe koji se razvija do granica znanstvenoga profesionalizma. Glazbu je počeo učiti najprije privatno kod Ive Paraća (Split, 1890. – Split, 1954.). Zaslugom svoje javne muzikološke i glazbeničke agilnosti kao namještenik Hrvatske narodne sveučilišne knjižnice (1944. – 1945.), u kojoj je udario temelj buduće glazbene zbirke, te kao autor brojnih glazbenih kritika, knjižice Uvod u glazbenu estetiku (1944.), kratkih, ali iznimno modernih studija o suvremenicima, Mili Cipri i Božidaru Kuncu, no prije svega kao pisac prve Povijesti glazbe (1942.) na hrvatskom jeziku, Andreis 1945. postaje profesor na Muzičkom konzervatoriju (danas Muzička akademija) u Zagrebu, a formalnu glazbeničku diplomu stječe dvije godine poslije na tadašnjem Nastavničkom odsjeku. Na Muzičkom konzervatoriju Andreis je osnovao Historijski odjel, koji je poslije prerastao u Odjel za muzikologiju i glazbenu publicistiku, te Zavod za sistematsku muzikologiju, koji je upravo pod njegovim vodstvom proživio svoje najdjelotvornije faze. Bio je jedan od pokretača Arti musicesa, i danas jedinoga muzikološkog časopisa na hrvatskom jeziku, prvi urednik Muzičke enciklopedije, autor i urednik brojnih muzikoloških studija i zbornika. Andreisova stalna profesionalna preokupacija glazbenom historiografijom zrcali se u iznimnim izdanjima: Historija muzike (tri sveska, 1951. – 1954.), Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj (u: Historijski razvoj muzičke kulture u Jugoslaviji, 1962.), Povijest glazbe (četiri sveska, 1974. – 1976.), Music in Croatia (1974.), te je upravo na ovome području ostvario najutjecajniji i temeljni doprinos hrvatskoj muzikologiji.