SVJETIONICI 2007. - SAVUDRIJA

Motivi: svjetionici, fotografije Andrije Carlija Razvedena linija obale, kao što je istočna strana Jadrana – s brojnim uvalama i kopnenim istacima, s gotovo tisuću otoka, školjića i hridi, sa strmim padinama kamenih klisura i mogućim klopkama opasnih plićaka – zahtijevala je iznimnu vještinu navigacije. U tisućljetnoj povijesti jadranskog brodarenja, od Grka i Ilira, preko Rimljana i Neretljana, Mlečana i Senjana, pa do poodmakla devetnaestog stoljeća putovalo se gotovo jedino danju, po sunčevoj svjetlosti, a samo su se lakše i poznatije dionice mogle preći i noću, orijentirajući se prema zvijezdama. Tehnički napredak i potreba brzog i sigurnog prijevoza potaknuli su u vrijeme austrijske uprave Dalmacijom i Istrom izgradnju pouzdanih uporišta za snalaženje u prostoru. S više od dvadeset noćnih svjetionika premrežena je naša dionica Sredozemlja, koja je tako postala plovnom i u otežanim uvjetima mračnih i olujnih dana. Ti su svjetionici izgrađeni na posebno izloženim zemljopisnim točkama, na oštrim rtovima i na pučinskim, pustim, nenastanjenim otočićima, na inače teško dostupnim mjestima i u prostorima što gotovo ljubomorno štite svoju samoću, prijeteći namjernicima vjetrovima i valovima. Mnogi od svjetionika su stoga izgrađeni kao kule i utvrde, mnogi od njih oblikovani su kao hramovi i crkve s ponositim zvonicima. Neće biti slučajno da je antički svjetionik na Rodosu smatran jednim od sedam čuda staroga vijeka, a nije neobično ni da je njihovo podizanje doživljavano i kao zavjet Neptunu, morskom božanstvu, ili kao iskaz poštovanja moćnih sila što upravljaju plavim prostranstvima. Doista, sa svakim je svjetionikom pripitomljavana elementarna snaga mora i humaniziran krajolik, nametnuta je određena ljudska mjera teško ukrotivoj naravi, postavljan je važan reper u vidokrug moreplovca, ali i relativiziran beskraj prepoznatljivim znakom na obzorju. Stoljeće i pol, po prilici, jadranski su svjetionici revno obavljali svoju funkciju usmjeravanja plovidbe, omogućujući pouzdanu uzmorsku razmjenu ljudi i dobara, spasivši pritom mnoge ugrožene živote. I danas još bljeskaju i žmirkaju, i danas još rado posluže ponekom kapetanu i mornaru da se lakše snađe u prostoru, ali danas su oni više spomenici uzbudljivoj prošlosti negoli dionici navigacijske orijentacije. Međutim, naši svjetionici, i pojedinačno i kao svjetlosni arhipelag, ostaju kao neosporna estetska vrijednost uljuđenog ambijenta, na neki način i kao nebeska projekcija, jer predstavljaju blistavo sazviježđe na moru. Tonko Maroević Savudrija Savudrija je najstariji hrvatski svjetionik izgrađen 1818. godine na rtu Bašanija kod Savudrije. Visok je 36 metara, a sagrađen je prema nacrtu tršćanskog arhitekta Pietra Nobilea. Nalazi se u blizini slovenske granice, a od poznatog „teniskog grada“ Umaga udaljen je samo devet kilometara. Godine 1821. s uglednim arhitektom Matteom Pertschom sklopljen je ugovor o izgradnji kuće za stanovanje s prostranim potkrovljem i dvorištem kao dijelom već postojećeg svjetionika. Svjetlosni signal ovog svjetionika prostire se do udaljenosti od 17 nautičkih milja, odnosno 32 kilometra. Između svjetioničarske zgrade i mora smješten je slikoviti mediteranski vrt s biljem karakterističnim za ovaj dio istarskog poluotoka. Uz ovaj svjetionik veže se priča o grofu Meternichu koji ga je sagradio za prekrasnu hrvatsku plemkinju. Upoznavši ju na raskošnom balu u Beču i očaran njezinom ljepotom, dao je sagraditi ovaj svjetionik u kojem će početi zajednički život. Nažalost, onoga dana kada je svjetionik dovršen, ugasio se i život mlade plemkinje, a nakon njezine smrti, shrvan tugom, grof ga više nikada nije posjetio.