OLIMPIJSKE IGRE, PEKING 2008.

Motiv: Olimpijski piktogrami i službeni znak Olimpijskih igara 2008. Povijest je dosad ime azijskoga kontinenta dvaput upisala u svoje knjige prije no što je Peking počeo slaviti pobjedu u utrci za organizacijom 29. olimpijskih igara. Na početku ovoga niza Tokio je premijerno ugostio tisuće i tisuće svjetskih sportaša 1964. godine, da bi potom dvadesetak godina poslije, točnije 1988., južnokorejski Seoul bio domaćin najvećega svjetskog sportskog događaja. Sada je ova velika čast pripala Pekingu i najvećoj azijskoj državi Kini, što je bio logičan slijed promocije sporta diljem svijeta. Tako će iduće ljeto pozornost sportaša i ljubitelja sporta biti usmjerena prema ovoj najmnogoljudnijoj državi svijeta i gradu koji gotovo sigurno neće napraviti niti jedan propust u organizaciji. Precizni, radišni i gotovo savršeni Kinezi upriličit će novi spektakl u sportskom smislu – i oko svečanog otvaranja i zatvaranja olimpijskih igara, oko svih sportskih borilišta, smještaja, pa i prijevoza, koji je nerijetko bio najveći problem gradova što su se uhvatili u koštac s megalomanskom organizacijom ovakvoga projekta. Kinezi su sigurno učinili veliki iskorak i u sportskom smislu. Inače znani kao sportska velesila, oni su od trenutka kad se saznalo za ishod glasovanja (ali vjerojatno i prije) počeli s misijom stvaranja olimpijskih pobjednika. Gotovo poslovično najviše uspjeha na olimpijskim igrama imaju sportaši iz Sjedinjenih Američkih Država, no u posljednje vrijeme njihovu jaku pratnju čine upravo – Kinezi. S obzirom na to da ovaj put kineski sportaši nastupaju na domaćim terenima, ne bismo se trebali iznenaditi budu li po postignutim uspjesima općenito ispred sportaša SAD-a. Što se tiče broja natjecatelja, uz bok Amerikancima i Kinezima koračaju Rusi, a njihova žetva medalja bit će vjerojatno tek nešto slabija. Ovdje svakako treba spomenuti kako se Rusija, barem zasad, može pohvaliti s dvoje najuspješnijih olimpijaca svih vremena. Gimnastičarka Larissa Latinjina je na trima olimpijskim igrama (1956., 1960. i 1964.) osvojila osamnaest odličja (devet zlatnih, pet srebrnih i četiri brončana). U relativno dugoj olimpijskoj povijesti (od 1896., kad su održane prve suvremene olimpijske igre u Ateni), po broju osvojenih medalja odmah do Latinjine njezin je sunarodnjak Nikolaj Andrianov s petnaest stečenih odličja (sedam zlatnih, pet srebrnih i tri brončana). Jake sportske sile su i Australija, Kanada, Francuska, Italija, Njemačka, Velika Britanija, Ukrajina, Italija, Japan i Španjolska, te će i njihova imena zasigurno naći svoje mjesto u gornjem dijelu ljestvice. Kad je riječ o malim zemljama, na olimpijskim natjecanjima mnogo uspjeha uvijek postiže Kenija (atletika) ili Mađarska (plivanje, vaterpolo…), a vjerujemo kako će ondje svojih pet minuta dočekati i Hrvatska. Na zadnjim olimpijskim igrama, održanim u Ateni, Hrvatska je osvojila pet odličja – zlatni su bili rukometaši, srebrom se okitio Duje Draganja na 50 m slobodno te veslački dvojac braća Skelin (Nikša i Siniša), dok je brončanu medalju osvojio dizač utega Nikolaj Pešalov te teniski par Mario Ančić – Ivan Ljubičić. Bila je to ujedno najveća žetva medalja hrvatskih sportaša, koji su prije toga osvojili tri medalje na olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine te po dvije u Atlanti 1996. i Sydneyju 2000. Ovaj put slavlje bi možda moglo biti i češće jer su u uskoj konkurenciji za uspinjanje na olimpijski pijedestal naša Blanka Vlašić, Duje Draganja, hrvatski vaterpolisti, rukometaši, tenisači, veslači… Stipe Karadžole