ZNAMENITI HRVATI 2004. - ANDRIJA ALEŠI

Marke su izdane u arcima od 20 maraka, a Hrvatska pošta je izdala i prigodnu omotnicu prvoga dana (FDC). ANDRIJA ALEŠI (Alessi, Alexi), kipar i graditelj rođen je u Draču (Albanija) oko 1425. godine. Umro je u Splitu 1504. ili 1505. godine. Premda je albanskoga podrijetla čitav se njegov život i rad, djelima i dokumentima jasno prati u hrvatskim krajevima. Uz J. Dalmatinca i N. Firentinca, A. Aleši se smatra jednim od vodećih graditelja i kipara u Dalmaciji koji značajno pridonosi blistavom periodu hrvatske umjetnosti XV. st. Već 1435. godine postaje pomoćnikom zadarskoga klesara Marka Petrova iz Troie, a ubrzo se spominje i među pomoćnicima Jurja Dalmatinca pri gradnji šibenske katedrale (1445. kao pomoćnik, a 1447. kao majstor) i naziva se stanovnikom Šibenika (habitator Sibenici). Poznato je da je u Splitu radio kapelu Sv. Katerine (1448.) u dominikanskoj crkvi (sačuvan samo fragment s poprsjem anđela – danas u Arheološkom muzeju u Splitu). Nešto kasnije nalazimo ga kao glavnog pomoćnika J. Dalmatinca na Loggi dei mercanti u Anconi. U Rabu od 1553. do 1462. godine radi kapelu u crkvi Sv. Ivana, nadgrobnu ploču s reljefnim likom biskupa Ivana Scaffe, ploču biskupa Zudenica de Zudenicisa (nestala), kapelu za plemića Nikolu Scaffu i kapelu u rapskoj katedrali za Franju Zudenica (srušena). Na Rabu radi i ogradice u crkvi Sv. Bernardina u Kamporu (razbijena), dvorišni portal palače Crnota, portal i prozor palače Zudenico i dr. Sve te radnje nose odluke kasnogotičkoga stila plamene venecijanske gotike s vidljivim utjecajem Jurja Dalmatinca. Aleši je imao svoju radionicu u Splitu (već 1456.). Poznato je da je 1460. radio u Trogiru na sakristiji i krstionici katedrale (Sv. Jeronim u špilji, reljef Kristova krštenja, kip. Sv. Ivana Krstitelja) gdje je uklesao svoje ime i godinu 1467. Na toj zadaći surađuje s Nikolom Firentincem, a zajedno sklapaju ugovor i za izvedbu kapele Blaženoga Ivana Ursinija (kip Sv. Jeronima, Sv. Ivana Krstitelja, apostola u desnoj niši, dekorativne dijelove kapele). God. 1472. Aleši radi na zvoniku splitske katedrale, a s N. Firentincem radi u Apuliji na pročelju crkve Sv. Marije na otočiću San Niccola (Tremiti). Dokumenti ga spominju u Splitu (1474.), a 1480. godine potpisao se na kamenom poliptihu u crkvici Sv. Jere na Marjanu. Komparativnom analizom Alešiju se pripisuju i brojni reljefi i djela u Splitu, Zadru, na Pašmanu, u Dubrovniku, te u nekim inozemnim kolekcijama i muzejima (Venecija, Pariz, Liverpool, Rim i dr.). Pripisuju mu se i radnje na palačama Splita (Papalićeva palača, palača Grisogono na Peristilu i dr.). Neposredno prije smrti podignuo je sebi nadgrobnu ploču u splitskoj crkvi Sv. Duha gdje se naziva «Andreas Alexius Epirota Dirachinus nobilis genere civis Spalatinus ob merita factus». Rane Alešijeve radnje (Rab i Split) resi kasnogotički ukus dok je u krstionici trogirske katedrale spojio kasnogotičke i ranorenesansne elemente, što je karakteristično za umjetnost Dalmacije, posebice za Jurjev krug. Alešijeva kiparska djela poznaju meku modelaciju, jaku anatomiju likova i izduljenost njihovih glava. Aleši je načinio brojne reljefe s likom Sv. Jeronima prikazujući sveca kao pustinjaka u špilji o odbačenim kardinalskim šeširom okružen zvjeradima i smireno zadubljenog u knjige. Taj značajan crkveni pisac ilirskoga podrijetla koji je koncem IV. st. preveo Bibliju s hebrejskoga i grčkoga na latinski stvorio je tekst pod nazivom Vulgata na kojem se temelje svi europski prijevodi. Uz dva signirana reljefa s likom Sv. Jeronima (Crkva sv. Jere na Marjanu u Splitu, krstionica trogirske katedrale) pripisuju mu se i brojni reljefi s likom Sv. Jeronima (London, Split, Dubrovnik, Venecija, Rim, Pariz, Pašman). Te je radnje, manjih dimenzija mogao raditi pred konac života u tišini svoje radionice izvan velikih narudžbi i poduhvata. Reljef Sv. Jeronima pronađen u zadarskoj crkvi sv. Ivana (dim. 34x35 cm) vrlo je sličan onom u crkvi Sv. Jere na Marjanu (Split). Koštunjav, mršavi asketski lik pustinjaka šiljaste glave s bujnom bradom, s kardinalskim šeširom pod nogama, te sa zvjerima (zmaj, lav. zmija, orao) moguće nosi neku autoportretnu crtu i osobinu Ilira koje antropološkim mjerenjima ukazuju da su to bili visoki ljudi s markantnim crtama lica i s bujnom bradom. U likovnom smislu reljef iskazuje slobodu i sigurnost u komponiranju, crtežu kao i u modeliranju te predstavlja malo remek-djelo među kasnijim alešijevim radnjama.