ZNAMENITI HRVATI 2004. - ANTUN VRANČIĆ

Marke su izdane u arcima od 20 maraka, a Hrvatska pošta je izdala i prigodnu omotnicu prvoga dana (FDC). Antun Vrančić (latinski: Antonius Verantius) rođen je u Šibeniku 29. svibnja 1504. Djetinjstvo je proživio u Trogiru i u rodnom gradu, a na poziv ujaka Ivana Statilića dolazi na dvor kralja Ivana Zapolje. Školovao se u Padovi, Beču i Krakovu, a zatim postaje tajnikom Ivana Zapolje, a nakon njegove smrti i tajnikom njegove žene Isabele. Nezadovoljan stanjem na dvoru prelazi 1549. u službu kralja Ferdinanda Habsburškoga. Zbog zasluga u diplomatskom poslu imenovan je biskupom pečujskim, a zatim kreće u diplomatsko poslanstvo u Tursku gdje boravi četiri godine čekajući na audijenciju. Tamo je pronašao, zajedno s nizozemskim diplomatom i humanistom A.G. de Busbecqom, znameniti latinski pravni spomenik Monumentum Ancyranum. Nakon povratka iz Carigrada (Istambula) imenovan je jegarskim biskupom. Nakon pada Sigeta (1566.), ponovno je u poslanstvu u Turskoj radi sklapanja primirja. Vrativši se s uspješno obavljenog posla imenovan je nadbiskupom ostrogonskim i primašom Ugarske. Najviži stupanj u crkvenoj hijerarhiji postigao je 1572., kad je imenovan kardinalom i kraljevim namjesnikom. Umro je u Prešovu, u današnjoj Slovačkoj, 15. lipnja 1573. Kao humanist, želio se posvetiti književnosti, prvenstveno povijesti i zemljopisu, ali su ga drugi poslovi i diplomatska služba, odvlačili od književnosti. Unatoč tome, on je - otimajući vrijeme za sebe i druge - napisao nekoliko važnih spisa: De situ Transylvaniae, Moldaviae et Transalpinae -Položaj Erdelja, Moldavije i Vlaške; Vita Petri Berislavi - Rivot Petra Berislavića; De rebus gestis Joannis, regis Hungariae - Djela ugarskoga kralja Ivana. Nedovršen je ostao njegov putopis Putovanje iz Budima u Drinopolje (koji je prvi put objavio Alberto Fortis). Sa svojih je putovanja pisao duga pisma svome bratu Mihovilu u Šibenik. Od hrvatskih tekstova sačuvana je samo njegova Molitva koju složi i govori svaki dan, tiskana u Kršćanskom nauku Ivana Tomka Mrnavića (1627). Najbolji njegov književni rad sadržan je u zbirci latinskih pjesama Otia (Pjesme u dokolici, u prijevodu J. Torbarine Lastovanja), tiskanoj u Krakovu 1542. a sadrži četrdeset dvije pjesme. Dvije su, među njima, na talijanskom jeziku. Zbirka sadrži pretežno epigrame. Tematska raznolikost odlika je Vrančićevih epigrama: neki su satirički, drugi politički, treći erotski. Prva zbirka elegija, također tiskana u Krakovu 1537., nije, čini se, sačuvana. U Vrančićevoj zbirci pisama (Epistolarij) sačuvano je oko tisuću pisama pisanih u rasponu od četrdesetak godina. Najveći ih je broj on napisao, ali sačuvana su i pisma upućena njemu. Pisana su na latinskom, talijanskom i mađarskom jeziku. Dopisivao se s najuglednijim ljudima svoga vremena, jednako s uglednim europskim humanistima, polihistorima i hereticima kao i sa svojim prijateljima Hrvatima (S. Brodarić, I. Gregorijanec, A. Dudić, J. Draćković, F. Trankvil Andreis). U tim je pismima neizmjerno mnogo dragocjene građe o vremenu u kome je živio i o političkim prilikama u kojima je djelovao. Među najljepšim pismima njegovo je ljubavno pismo prijateljici, Mlečanki Magdaleni Millaversi. Njegov je lik opisan u romanu Ivana Aralice Psi u trgovišću.