ZNAMENITI HRVATI 2008. - 125. OBLJETNICA ROĐENJA IVANA MEŠTROVIĆA

Motiv: Ivan Meštrović, fotografija Nickolasa Muraya, © Nickolas Muray Photo Archives, uz dopuštenje: George Eastman House, International Museum of Photography and Film, i Meštrovićeva skulptura «Povijest Hrvata», 1932., bronca, ispred zgrade Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. IVAN MEŠTROVIĆ (1883. – 1962.) Jedan od najistaknutijih hrvatskih kipara XX. stoljeća i jedan od najvećih suvremenih svjetskih umjetnika, svestrane stvaralačke snage, graditelj, kipar, slikar i pisac Ivan Meštrović rođen je 15. VIII. 1883. u Vrpolju kod Županje. Djetinjstvo je proveo u Otavicama kod Drniša, u Dalmatinskoj zagori, u ozračju žive tradicije narodne pučke pjesme. U njegovoj se biografiji može pronaći podatak o skromnom početku bavljenja kiparstvom. Naime, prve uratke ostvario je rezbareći u drvu i mekom kamenu dok je čuvao ovce na ledinama Zagore. Sa svega sedamnaest godina, dolazi u Split gdje pomaže klesaru Haroldu Biliniću u obnovi životinjskih kipova na splitskom zvoniku pri čemu je njegova darovitost prepoznata od mnogih, a on prozvan “čudom od Vlaja”. Pomoću stipendije, koju su osigurali imućniji Splićani diveći se talentiranu mladiću, kreće na Akademiju u Beč. U dobu secesijskoga zamaha mladi Meštrović prvi put izlaže svoja djela na izložbi 1903., brzo se afirmiravši kao izvanredno nadaren i osebujan umjetnik. U to vrijeme prima poduke od glasovitog arhitekta O. Wagnera, upoznaje radove suvremenih kipara A. Bourdella i A. Rodina te pokazuje veliko zanimanje za egipatsko i asirsko kiparstvo. Ti će utjecaji, zajedno s oduševljenjem europskim klasičnim, srednjovjekovnim i renesansnim kiparima, posebno Michelangelom, tvoriti idejni sinkretizam i stilsku raznobojnost kao prepoznatljive odrednice Meštrovićeva modeliranja. U njegovu su opusu, koji je nastajao kroz šezdesetak godina, zamjetljive mijene ideoloških podloga, od rodinovskog realističnog simbolizma i bečke secesije kojima su prožeta mladenačka djela, preko klasike, inspiriranja svijetom antike i renesanse, naposljetku do ekspresionizma, vidljivoga na uznemirenim površinama kasnijih djela, poput Joba (1946.). Među rana Meštrovićeva djela spada Zdenac života, pravo remek-djelo, zasnovano na simboličkoj ideji žeđe za životom mnoštva ljudskih figura natiskanih oko zdenca, rastvorenih nemirnom površinom. Zdenac je 1905. otkupio I. Kršnjavi, a danas se nalazi pred Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu. 1908. Meštrović unajmljuje atelijer u Parizu, a tematska mu preokupacija postaje nacionalni mit, te unutar tzv. Kosovskog ciklusa radi skulpture Sjećanje, Kraljević Marko, Miloš Obilić i druge koje se smatraju njegovim najistaknutijim djelima. Posebno se ističe Sjećanje (1908.), čudesna skulptura koja se mijenja promatrana iz raznih vizura, asocijativno vezana uz patnju brojnih udovica koje su živjele u krvavoj povijesti i u našim narodnim pjesmama. Kosovskim ciklusom nastupa Meštrović na izložbama u Beču i Zagrebu (1910.), a 1911. u Rimu izlaže sa prijateljima iz hrvatske udruge “Medulić” te svojim radovima pobuđuje veliko zanimanje. Od posebnog je značaja mitologizirani portret Moja mati, nastao 1909., folklornog okvira ostvarenog dinarskim patrijahalnim patosom, koji će ostati zapisan u našoj kolektivnoj svijesti kao simbol nacije. U vrtlogu tadašnjih modernih kiparskih promišljanja forme kroz mitološke teme davnih, minulih kultura, mladi je Meštrović bio izuzetak jer je stvarao iz onih sjećanja koja mu je podario vlastiti narod. Radio je ukorijenjen u hrvatsko podneblje i modelirao ono što mu je bilo blisko. Ili, kako je svojedobno bilo zamijećeno: Bourdelle je modelirao Apolona, Strijelca i Pomonu, a naš Meštrović junake nacionalnog epa i lice svoje majke. No, Meštrovićevi su kipovi nadilazili nacionalno-povijesni okvir i postajali općeljudski, svevremenski. Tako su Indijanci, nastali 1928. i postavljeni u Central Grant Parku u Chicagu, postali simbol otpora, ne nekog dalekog i tuđeg naroda, već čitava čovječanstva. Uoči I. svjetskog rata odlazi u emigraciju, te se okreće religioznim temama, o čemu svjedoči ciklus reljefa iz Kristova života, poput Mojsija, Blagovijesti, Oplakivanja i drugih, nastali u drvu u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkoga i ekspresionističkoga stila. Danas se čuvaju u kapeli Sv. Križa u Kašteletu u Splitu. Posljednjih godina rata javljaju se vedrija raspoloženja te kipar stvara varijacije ženskih figura s glazbalom. Daleki akordi, žensko tijelo s glazbalom svo pretočeno u akord, jedinstvena je pojava u europskoj skulpturi. Smještena u perivoju Meštrovićeve galerije u Splitu, neobično profinjene izrade i vedrine života koja iz nje izlazi, utjelovljuje svu ljepotu Meštrovićeva osjećaja za sklad. Nakon slavodobitnih kretanja glavnim europskim središtima, dvadesetih godina vraća se u domovinu i započinje dugo i plodno razdoblje kiparske djelatnosti. Od 1923. do 1942. obnaša dužnost rektora Zagrebačke akademije likovnih umjetnosti. Radi brojne javne spomenike (od kojih su najpoznatiji Marku Maruliću i Grguru Ninskom u Splitu te Andriji Kačiću-Miošiću i Josipu Jurju Strossmayeru u Zagrebu) i arhitektonska zdanja (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu i mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama). 1938. ostvaruje projekt Doma likovnih umjetnika u Zagrebu, kružnu građevinu koja je nezaobilazno djelo hrvatske moderne arhitekture. Dao je najoriginalnije i najbolje javne spomenike u čitavu razdoblju građanske skulpture. Tridesetih godina radi i reprezentativnu obiteljsku palaču u kojoj je danas Galerija Ivana Meštrovića sa stalnom postavom njegovih djela i parkom skulptura koji zajedno čine tematsku cjelinu. U svibnju 1942. odlazi u Rim, odatle 1943. u Švicarsku, a 1947. u Sjedinjene Američke Države, gdje se posvećuje pedagoškom radu na Sveučilištu u Syracusi (država New York), zatim na Sveučilištu South Bendu (država Indiana). U to vrijeme u njegovu radu prevladavaju biblijske teme i motivi, te nastaje Rimska Pieta, a zatim i naglašeno ekspresionistički oblikovan Job, pa Atlantida i Perzefona. 1952. hrvatskom je narodu poklonio Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i obiteljsku grobnicu u Otavicama, a 1954. dovršio je ciklus drvenih reljefa o Kristovu životu, započet prije skoro četrdeset godina i poklonio ga za postav u kapeli Sv. Križa u Splitu. Bavio se, među ostalim, i književnim radom. Objavljivao je traktate, dnevnike i memoare, no ostao je trajno zapamćen po svome arhitektonsko-kiparskom opusu. Priznat u svijetu gdje god je imao prilike pokazati svoja umijeća, jedan je od rijetkih umjetnika čije je djelo za autorova života bilo cijenjeno i prepoznato. Zahvaljujući iznimnoj stvaralačkoj snazi u oblikovanju plastične mase te sposobnosti promišljanja javnih spomenika u njihovoj interakciji sa prostorom u kojem su smješteni, ostvario je jedan od najznačajnijih kiparsko-graditeljskih opusa dvadesetog stoljeća. Umro je u South Bendu u Sjedinjenim Američkim Državama, 16. I. 1962., sa željom da nakon smrti bude pokopan u svojoj domovini, malenim Otavicama, kraju u kojem je još kao dječak čuvao ovce i kratio vrijeme rezbareći drvo, ne sluteći da će svojom iznimnom, neponovljivom stvaralačkom prirodom ostaviti trajan pečat u hrvatskoj i svjetskoj kulturi. Ljubica Tikvica