ZNAMENITI HRVATI 2008. - MARIN DRŽIĆ

MARIN DRŽIĆ (1508. – 1567.) Marin Držić (Dubrovnik, 1508. – Venecija, 2. V. 1567.) zvani Vidra, jedan je od najvećih hrvatskih dramskih pisaca, komediografa i intelektualaca svoga vremena koji je iznimnim dramskim opusom zaslužio mjesto u riznici najvrjednijih djela i hrvatske i europske renesansne književnosti. Rođen je u građanskoj trgovačkoj obitelji s jedanaestero djece koja se već tada mogla podičiti uglednim književnikom, dramatičarom i prvim našim petrarkistom Džorom Držićem, koji je Marinu bio stric. O djetinjstvu se Marina Držića malo zna; prva pisana vijest potječe iz 1526., kada je izabran za rektora crkve Svih Svetih u Dubrovniku. Dvanaest godina poslije, dobivši stipendiju dubrovačke vlade od 30 zlatnih dukata, otišao je na studij crkvenog prava u Sienu. O tom nam vremenu svjedoči policijski zapisnik u kojem je sadržana vijest da je Držić glumio u dosad neutvrđenoj komediji čime je kršio zabranu javnog okupljanja koja je bila izglasana za vrijeme španjolske okupacije Siene. Ne završivši studij, vratio se u rodni grad gdje nije nastavio obiteljsku tradiciju bavljenja trgovinom, nego se, prvo kao sobar, a zatim kao tumač, pridružio pratnji grofa Christopha von Rogendorfa s kojim je putovao u Beč i Carigrad. Poznanstvo s grofom ostavit će dubok trag u kasnijem Držićevu osmišljavanju jednog od prepoznatljivih dramskih likova, vlastelina Uga Tudešaka, koji je nastao kao Rogendorfova skica. Nakon povratka u rodni grad, Držić je bio pisar po solanama i svirač u crkvama. Svoj je dramski opus napisao od 1548. do 1558., a obuhvaća: pastirsko-seljačke igre Tirena i Plakir (Grižula), farse Novela od Stanca i Venera i Adon, komedije Pomet, Dundo Maroje, Skup, Mande, Arkulin, Džuho Krpeta i Pjerin te prijevod Euripidove Hekube. Godine 1564. otišao je u Veneciju gdje je, uz boravak u Firenzi 1566., ostao do kraja života. Iz Firenze je uputio pet urotničkih pisama toskanskom vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu tražeći pomoć u svrgavanju, po njemu nesposobne, dubrovačke oligarhijske vlasti, čije je predstavnike nazvao “dvadeset ludih nakaza”. Taj je čin posebno zanimao hrvatske povjesničare kojima je nedavnim pronalaskom šestoga pisma u firentinskom državnom arhivu i indicijom o postojanju sedmoga, pružena mogućnost opsežnijeg tumačenja urotničke strane Držićeve svestrane ličnosti. Svega tri mjeseca nakon što je napisao pisma, naš je komediograf umro pod još dosad nerazjašnjenim okolnostima. Pokopan je u zajedničkoj grobnici crkve svetog Ivana i Pavla u Veneciji gdje mu je 1971. postavljena nadgrobna ploča. Živopisna piščeva ličnost, česta putovanja, pisanje urotničkih pisama, uz mnoge neotkrivene dijelove biografije bili su razlog brojnim hipotezama i spekulacijama u interpretaciji tajanstvena Vidrina života. Tomu su pridonijela i rijetka sačuvana izdanja njegovih djela. Naime, za života mu je tiskana samo jedna knjiga, 1551. u Mlecima, za koju se donedavno mislilo da nije sačuvana. Pretpostavljalo se da je ovo izdanje bilo istovjetno sljedećim mletačkim izdanjima iz 1607. i 1630. koja su sadržavala Držićevu petrarkističku ljubavnu liriku i tri dramska djela: Tirenu, Veneru i Adona i Novelu od Stanca. Nedavni pronalazak dvaju venecijanskih izdanja Pisni Marina i Tirene iz 1551. u Nacionalnoj knjižnici u Milanu obogatio je hrvatsku znanost spoznajom o postojanju autentičnih izdanja. Treba napomenuti da je, nažalost, veći dio Držićevih djela sačuvan u nepotpunosti. Komedijama Dundu Maroju i Skupu nedostaje svršetak, Mandi i Arkulinu početak, Džuho Krpeta i Pjerin ostali su u prijepisima načinjenim stotinu godina poslije, a Grižuli nedostaje nekoliko završnih rečenica. Najgora je sudbina zadesila komediju Pomet koja je posve izgubljena, a o njezinu nam postojanju svjedoči prolog Dunda Maroja. Pišući u gradu u kojem je desetak godina ranije skupina dubrovačkih autora (Džore Držić, Mavro Vetranović i Nikola Nalješković) stvarala renesansnu dramu, Držić je u svojim djelima anticipirao renesansnu poetiku, ali i nagovijestio nove manirističke ideje. Konvencionalne likove suvremene talijanske eruditne komedije zamijenio je autentičnim likovima dubrovačkog društva stvarajući živu i nepatvorenu galeriju “našijenaca”: gospode i služinčadi, trgovaca, pomoraca, zanatlija, seljaka iz okolice i putnika tuđinaca. Slaveći smijeh i vedrinu renesanse, razotkrivao je mane i poroke svojih suvremenika, a mnogi od njih su se doista prepoznavali u likovima plautovskih škrtaca, nepravednih gospodara, rogonja i probisvijeta. Treba se prisjetiti da je motiv škrtosti Držić obradio prije Molierea i našu dramsku književnost ravnopravno učinio dijelom europskoga kulturnog naslijeđa. Izdigavši se iznad ukalupljenih žanrovskih određenja, Držić je u svojim dramama spajao oprečne svjetove, seljačke i mitološke, pastoralne i gradske, više i niže stilove, stihove i prozu. Antitetično je obrađivao motive rasipnosti i škrtosti, mladosti i starosti, ljepote i ružnoće i mnoge druge, produbljivao ih je i davao im široko općedruštveno značenje. Prepoznao je ljepotu autentičnog, živog pučkog jezika te je svoj zavičajni dubrovački idiom donio na pozornicu i pokazao svu raskoš i potenciju hrvatskog jezika sredine XVI. stoljeća. Vještim dramskim ocrtavanjem stvorio je likove poput Pometa, Dunda Maroja, Tripča, Bokčila i drugih koji u svojoj bogatoj izvornosti predstavljaju bisere hrvatske i svjetske književne i kazališne baštine. Najveći su mu umjetnički dosezi u komedijama Dundo Maroje i Skup u kojima je na komičan način razotkrio ljudske mane samoživosti, škrtosti i rasipnosti te je proslavio inteligenciju odbacivši njezinu stalešku uvjetovanost. Držić je bio pisac visoke književne kulture. Poznavao je antičku tradiciju, posebice Plauta, kao i suvremenu talijansku eruditnu komediju, no karaktere je svojih drama bojio “lokalnim koloritom”, toliko da je ta “lokalna obojenost” postala univerzalna. Njegove su se drame uglavnom izvodile na otvorenim gradskim prostorima, pri čemu je izgled čitava grada doprinosio scenskoj izvedbi, ili u prostranim palačama imućnijih građana na svadbenim svečanostima. Izvodile su ih amaterske kazališne družine za koje u recentnim istraživanjima nalazimo potvrdu da nisu bile staleški uvjetovane kao što se do sada mislilo. Držićevi su glumci, pripadnici družina Njarnjasi, Gardzarija, Pomet-družina i Od Bidzara, dolazili iz različitih društvenih slojeva i raznih dobnih skupina. U hrvatskom modernom kazalištu Držićeva se djela prikazuju od 1895., a usporedo su prikazivana i na inozemnim pozornicama te prevedena na brojne europske i izvaneuropske jezike. Njegov se opus smatra temeljem hrvatskoga dramskog repertoara te je danas jedan od najizvođenijih hrvatskih dramatičara ne samo na domaćim pozornicama nego i u svijetu. Od 1991. nagrada za dramsko djelo koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Republike Hrvatske radi poticanja hrvatskog dramskog i kazališnog stvaralaštva zasluženo nosi naziv najvećeg našeg dramskog pisca – Marina Držića.