ZNAMENITI HRVATI 2008. - SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ (1865. – 1908.) Jedan je najvećih hrvatskih pjesnika 19. stoljeća koji je u hrvatskoj poeziji imao ulogu sličnu onoj Baudelairea u francuskoj lirici. Rođen je u Senju 17. veljače 1865. – gradu koji je bitno obilježio njegove rane stihove. Nakon što se pobunio protiv školskog reda i izgubio pravo polaganja mature, iz senjskog sjemeništa šalju ga u Rim, u zavod Germanico-Hungaricum, na studij teologije kako bi se ondje pripremio za svećenički poziv. Taj kratki boravak u Rimu ostavio je na Kranjčevića, ali i poslije u njegovim pjesmama neizbrisiv trag. Nakon osam mjeseci shvatio je da se u njemu ne krije svećenik te se vraća u Zagreb i upisuje pedagoški tečaj. Diplomu učitelja stječe 1886. godine. Budući da bez mature ne može raditi u Hrvatskoj, Kranjčević odlazi u Bosnu gdje radi u Mostaru, Livnu, Bijeljini, sve dok konačno nije upoznao učiteljicu Elu Kašaj s kojom se i oženio. Kranjčević je svoju prvu pjesmu Zavjet objavio 1883. godine u Hrvatskoj vili koju je u to vrijeme uređivao Eugen Kumičić, a pjesma je dočekana s oduševljenjem. O važnosti pojave nove zvijezde na književnom nebu najbolje govori činjenica što mu se pjesma našla u časopisu odmah nakon Kumičićeva članka O romanu, dakle na počasnom mjestu. Vrijeme u kojem se Kranjčević pojavio doba je romana koje su književnici pisali kako bi rješavali postojeće političke i društvene probleme, dok su se s druge strane nalazili ljubavni i rodoljubni stihovi. Kranjčevićeva prva zbirka Bugarkinje objavljena je 1885. godine, a svojim novim svježim elementima nagovješćuje obnovu ondašnje lirike u hrvatskim krugovima. U prvoj pjesmi u zbirci, Hrvatskoj, sadržani su ključni elementi Kranjčevićeva lirskog programa; on ne polazi, poput Harambašića, od iskazivanja narodne svijesti i kolektivne euforije, nego rodoljublje povezuje s pitanjem slobode čovječanstva uopće. U Sarajevu je od 1895. do 1903. uređivao Nadu koja je okupljala najuglednije hrvatske književnike i tako postala najvažniji književni časopis hrvatske moderne. Odmah nakon vjenčanja s Elom, a trinaest godina nakon objavljivanja Bugarkinja, predaje u tisak zbirku Izabrane pjesme. Godine 1902. tiska Trzaje, dok su Pjesme objavljene posmrtno, sedam godina poslije. Pjesnikova slika koja prožima svu njegovu poeziju jest osloboditi se sužanjstva, izići, probiti se, ne samo kao pojedinac nego i kao narod. U Kranjčevićevoj poeziji mogu se naći pjesme koje pripovijedaju «veliku povijesnu zgodu» (Noć na Foru), odnosno «veliku povijesnu ličnost» (Mojsije), ali ima i onih koje su preteča hrvatskoga književnog impresionizma, a donose određena duševna stanja, poput one Iza spuštenijeh trepavica. Hrvatska rodoljubna lirika do Kranjčevića se razvijala pod utjecajem Štoosova Kipa domovine i Mihanovićeve Hrvatske domovine koje prikazuju društveno stanje, odnosno junaštvo i njezinu ljepotu. Dok ove dvije pjesme izričito imenuju domovinu i njezine ljude, kod Kranjčevića jača svijest o nacionalnom osjećaju, on se kreće prema univerzalnom. Njegove rodoljubne pjesme nisu pisane po narudžbi, nego su glas slobodna i samosvjesna čovjeka. Kranjčević je pjesnik koji je naslijedio i nadovezao se na pjesnički jezik Preradovića i Šenoe, ali ga je istodobno i usavršio. Tako je postavio temelj za razvijanje budućeg izraza. Kod njega se može iščitati jezik Marulića, Gundulića, ali i navještaji izraza Ujevića, Kamova i Matoša. On je trajno vrelo nadahnuća hrvatskoj književnoj kritici, a broj njegovih čitatelja ne opada ni u kojem trenutku, kao što ni tematika njegovih pjesama ne prestaje biti aktualna. Kao pjesnika zanimali su ga svi problemi i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz povijesti kršćanstva i židovskog naroda, a njihovom je alegorijom odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, životu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, Crkvi, o Bogu, smrti, grijehu, o sreći, pravdi, slobodi... Sve vizije koje se daju iščitati iz njegovih stihova izrasle su iz surove stvarnosti khuenovske Hrvatske; sve patnje, boli i probleme koje je trpjela njegova domovina i narod doživljavao je jako intenzivno svojim pjesničkim senzibilitetom. Oko 1903. počinje obolijevati, pa je tako zbog kamenaca u mjehuru triput operiran. Nakon neuspješna liječenja u Sarajevu, krajem 1906. kreće u Beč. Nakon osam mjeseci teškog bolovanja vraća se kući gdje ubrzo počinje njegova agonija. Umirao je u mukama, te se konačno smirio 29. listopada 1908. godine.