PUMed – TRADICIJSKI MEDITERANSKI NAKIT

Djevojke su ih dobivale neposredno prije vjenčanja, tijekom drugog darivanja, koje se u Konavlima zvalo veliko obilježje, zajedno s ostalim nakitom koji čine: drugi tip zlatnih naušnica – velike verižice, broš – ploča pod grlo, velika srebrna britva sa sindžirom, veliki prsluk – čermica, velike filigranske puce pod grlo, sedam do četrnaest prstena te osam pozlaćenih filigranskih igala za oglavlje zvano hondelj. Fjočice su izvedene lijevanjem i tehnikom filigrana najčešće od osamnaestkaratnog zlata. Gornji dio naušnica lepezastog je oblika od stilizirane, vezane vrpce – fjoke. Profinjenost i umjerenost ističu filigransko izvedeni viseći, dvostruki i kapljasti privjesci. Središte lepezastog oblika naušnica i vrhovi kapljastih privjesaka ukrašeni su cvjetnim glavicama. Takvim oblikom dojmljivo su velike, međutim, savijena i tanka zlatna žica čini minucioznu izvedbu koja odiše elegancijom i zvonkom melodioznošću. Rad su dubrovačkih majstora zlatara tijekom 19. i 20. stoljeća. Dubrovačke zlatarske radionice bile su u spomenutom razdoblju orijentirane samo na izradbu tradicijskog nakita za potrebe sve bogatijeg sela dubrovačkoga kraja. Podsjetimo se kako je Dubrovnik bio veliko zlatarsko središte od 13. pa sve do sredine 20. stoljeća, a, primjerice, početkom 16. stoljeća zabilježena su 43 zlatara, uglavnom domaćeg podrijetla. Obiteljski nakit pomno se čuvao u drvenim oslikanim kutijama – škatulicama ili u odijeljenom dijelu škrinje – kokuli ili u komodi – buralu. Najbolji komadi nakita nosili su se prema strogo određenim pravilima i u iznimno rijetkim prigodama. Nakit je bio važan dio obiteljskog blaga koji se nasljeđivao prenoseći se s koljena na koljeno. Barbara Margaretić, viša kustosica Dubrovački muzeji – Etnografski muzej