PUMed – TRADICIJSKI MOZAICI MEDITERANA

Mozaici imaju mediteransku tradiciju dugu gotovo tri tisuće godina. Nastali kao trajnija alternativa slikarstvu, krasili su podove, zidove i javne građevine antičke Grčke i Rimskog Carstva. U bizantskom razdoblju dobili su novu dimenziju uporabom stakla i zlatnih listića. Islamska umjetnost razvila je složene geometrijske i biljne motive, dok su mozaici u renesansnoj Italiji ponovno stekli popularnost povezujući antičku tradiciju s novim umjetničkim idealima. Karakteristične boje mediteranskih mozaika inspirirane su prirodnim krajolikom regije te se i danas često koriste u suvremenom dizajnu interijera. Sačuvali su se bolje od gotovo svih drugih oblika antičke umjetnosti zahvaljujući sretnom spoju okolnosti. Izrađeni od kamena, keramike i stakla, bili su praktički neuništivi – nisu gorjeli, trunuli ni korodirali. Ugrađeni u podove i zidove, nije ih bilo lako premještati ni krasti, a ruševine zgrada su ih s vremenom zatrpale i zaštitile poput prirodnog pokrova. Kršćanske su crkve mnoge mozaike aktivno čuvale kao sakralne objekte. Sve to čini ih jednim od rijetkih oblika antičke vizualne kulture koji je do nas stigao u izobilju i u izvrsnom stanju kao dragocjen izvor za razumijevanje estetike, ikonografije, svakodnevnog života i vjerskih predodžba – svojevrsnog prozora u svjetove koji su inače nestali gotovo bez traga. Autori mozaika razvili su različite tehničke tradicije: dok su mozaici istočnog Mediterana zadržali bogatu polikromiju i mitološke prizore, u rimskoj Italiji prevladavaju crno-bijeli geometrijski motivi, a u sjevernoafričkim provincijama pojavljuje se gotovo razigrana sloboda ornamenta. Tehnike su postajale sve sofisticiranije – od najrasprostranjenijeg opus tessellatum (tehnika temeljena na pravilnom polaganju kvadratičnih tesera ujednačene veličine) do virtuoznog opus vermiculatum (gdje tesere prate obrise figure u vijugavim linijama stvarajući iluziju dubine i plastičnosti). Dimenzije pojedinih djela bile su impresivne: mozaici u gradu Piazzi Armerini (Villa Romana del Casale) pokrivaju više od 3500 četvornih metara. Mozaici samo jedne salonitanske bazilike, one na Marusincu iz 5. stoljeća, prostirali su se na oko 660 četvornih metara. Salonitanske radionice djelovale su od druge polovine 4. do konca 6. stoljeća razvijajući prepoznatljiv vlastiti stil vibrantnoga kolorizma i rafinirani ornamentalni rječnik podređen liturgijskim obredima. No najslavniji primjeri kasnoantičkih mozaika na jadranskoj obali su u Eufrazijevoj bazilici u Poreču iz 6. stoljeća, koje je izradila visoko stručna skupina mozaičara s iznimnom pažnjom prema materijalu i vizualnom učinku. Na hrvatskom tlu posebno mjesto zauzima i mozaik iz rimske urbane vile u Ninu (Enona) s razmeđa 1. i 2. stoljeća, koji u oktogonalnom medaljonu s meandar-bordurom prikazuje stiliziranog psa (ili vuka) kojeg vidimo na našoj marki – jednostavnu, ali snažnu crnu siluetu životinje u pokretu, koja svjedoči o visokoj tehničkoj razini izrade i živosti antičke Enone. dr. sc. Josip Belamarić, znanstvenik – emeritus Instituta za povijest umjetnosti