SVJETIONICI 2008. - PINIDA

Nakon Napoleonova poraza i time smirivanja vojno-političke situacije na Jadranskome moru nastaje povoljna klima za uspostavu sustava sigurne noćne plovidbe. Desetak velikih brodoloma samo u Tršćanskom zaljevu tijekom 1816. godine napokon je potaknulo nadležne da nešto učine. Izaslanstvo Tršćanske burze odlučuje se na povijesni pothvat te na svoju ruku pokreće gradnju modernih svjetionika na istočnoj obali Jadrana. Dioničari su u cijelosti financirali gradnju prvih svjetionika (Savudrija, 1818.; Trst, 1832.; Porer, 1846., i Veli Rat, 1849.). Pomorska vlada (Governo Marittimo in Trieste), iako osnovana 1850. godine radi regulacije i nadgledanja svih radnji u svezi s pomorstvom, tek je 1867. godine dobila potpunu ingerenciju nad upravom i administracijom pomorske rasvjete te je osnivanjem vlastitoga inženjerijskog ureda početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća preuzela odgovornost za gradnju novih i održavanje postojećih svjetioničkih objekata. Do tog je razdoblja već bio dovoljno razvijen sustav naplate svjetlarine (lanternaggio), kojom su se financirale sve lučke aktivnosti, pa tako i pomorska signalizacija. Ta je pristojba naplaćivana prema toni tereta plovilima koja obavljaju iskrcaj u većim lukama od Venecije sve do ušća rijeke Bojane. Polovina od ukupnoga broja svih sagrađenih svjetionika na području ondašnjega austrijskog (kasnije austro-ugarskog) priobalja aktivirana je između 1870. i 1877. godine. Pinida, 44o 53’N, 13o 45’E Nakon rasta važnosti Pule kao glavne ratne luke Austro-Ugarske Monarhije odlučeno je da se mali svjetionički objekt na Rtu Kumpar desno od ulaza u pulsku luku preuredi u lučko svjetlo te da se nasuprot ulazu u luku, odnosno na južnome dijelu otoka Veli Brijun sagradi nova lanterna. Svjetlosni aparat trećeg reda prenesen je s objekta na Rtu Kumpar, koji je bio u funkciji još tridesetak godina, odnosno do gradnje velikoga pulskog lukobrana. Bijelo svjetlo s bljeskovima s petnaestmetarske kamene kule uz kuću zasvijetlilo je prvi put 24. lipnja 1877. godine, a vidljivo je s udaljenosti od 11 nautičkih milja, što je uz svjetionike Porer i Verudicu bilo više nego dovoljno za siguran prilaz Puli. U zgradi od dvjestotinjak četvornih metara stambenoga prostora na dva kata dvije svjetioničarske obitelji živjele su prilično lagodno u odnosu na službovanja na drugim svjetionicima. Kako je Veli Brijun bio dio obrambenoga sustava Pule, otok obiluje utvrdama od kojih se jedna nalazi upravo iza svjetionika na Rtu Pinida. Iako su svjetioničari zbog naravi svoje službe uvijek morali biti potpuno odani državnoj vlasti, posada Pinide morala je biti vrlo iskusna i još pomnije birana. Posebnost položaja svjetionika učinila je svjetioničare Pinide svjedocima brojnih ratnih zbivanja, osobito u Prvome svjetskom ratu. Vjerujemo da je za njih vrijedilo posebno pravilo te da su mogli imati istaknutu državnu zastavu na jarbolu pred svjetionikom tijekom cijeloga dana, odnosno da nisu poput ostalih kolega svjetioničara (kojima je to, osim što im je to bila službena obveza, barem razbijalo svakodnevnicu) morali pozdravljati svaki ratni brod u prolazu podizanjem zastave. Na lanterni se nekad nalazio i jedan od desetak standardnih jadranskih signala za maglu – u stvari ručna sirena koju je za vrijeme magle svjetioničar u određenim vremenskim razmacima morao zavrtjeti. Oštećenja tijekom ratne 1945. godine nisu bila razorna kao kod nekih drugih istarskih svjetionika koje je pri povlačenju s ovih prostora minirala njemačka vojska. Svjetionik je rekonstruiran i ponovno upaljen 1950. godine. Posljednji svjetioničar napustio je Pinidu 1984. godine te je ovaj svjetionik otad bez posade, a njegov rad je automatiziran.