SVJETIONICI 2008. - ZAGLAV

Nakon Napoleonova poraza i time smirivanja vojno-političke situacije na Jadranskome moru nastaje povoljna klima za uspostavu sustava sigurne noćne plovidbe. Desetak velikih brodoloma samo u Tršćanskom zaljevu tijekom 1816. godine napokon je potaknulo nadležne da nešto učine. Izaslanstvo Tršćanske burze odlučuje se na povijesni pothvat te na svoju ruku pokreće gradnju modernih svjetionika na istočnoj obali Jadrana. Dioničari su u cijelosti financirali gradnju prvih svjetionika (Savudrija, 1818.; Trst, 1832.; Porer, 1846., i Veli Rat, 1849.). Pomorska vlada (Governo Marittimo in Trieste), iako osnovana 1850. godine radi regulacije i nadgledanja svih radnji u svezi s pomorstvom, tek je 1867. godine dobila potpunu ingerenciju nad upravom i administracijom pomorske rasvjete te je osnivanjem vlastitoga inženjerijskog ureda početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća preuzela odgovornost za gradnju novih i održavanje postojećih svjetioničkih objekata. Do tog je razdoblja već bio dovoljno razvijen sustav naplate svjetlarine (lanternaggio), kojom su se financirale sve lučke aktivnosti, pa tako i pomorska signalizacija. Ta je pristojba naplaćivana prema toni tereta plovilima koja obavljaju iskrcaj u većim lukama od Venecije sve do ušća rijeke Bojane. Polovina od ukupnoga broja svih sagrađenih svjetionika na području ondašnjega austrijskog (kasnije austro-ugarskog) priobalja aktivirana je između 1870. i 1877. godine. Zaglav, 44o 55’N, 14o 17’E Na manje od dvije nautičke milje zapadno od Rta Pernat i obale otoka Cresa nalazi se goli škoj Zaglav. Već se na dražbi za gradnju novog svjetionika 1874. godine održanoj pri lučkoj kapetaniji u Malome Lošinju vidjelo da nije riječ o sasvim običnoj lokaciji. Naime, iako je posao gradnje za državnu instituciju bio profitabilan i bez poslovnog rizika, dražba za lanternu na Zaglavu je prvi put u povijesti više puta ponavljana. Pomorska vlast je tek u četvrtoj dražbi pronašla građevinara koji će obaviti gradnju, ali za 25% veći iznos od početnog. U središtu škoja promjera stotinjak metara podignuta je poligonalna građevina na kat iz čijeg se središta uzdiže petnaestmetarska kula svjetlosnog aparata čije je fiksno bijelo svjetlo s bljescima prvi put upaljeno 12. svibnja 1876. godine. Time je završeno označavanje plovnoga puta na ulazu u Kvarner. Izvorno su u lanterni bila tri svjetionička stana za isti broj svjetioničara te za njihove obitelji. Nakon Drugoga svjetskog rata zgrada je preuređena u dva stana zbog smanjenja svjetioničke posade. Na problem opasnosti života na Zaglavu upozoravano je više puta. Godinama su svjetioničari i njihove obitelji s Cresa upućivale na desetke pismenih zamolbi pomorskoj vlasti za zatvaranjem lanterne na Zaglavu i premještajem svjetioničara na sigurnije lokacije. Tako brat jednoga od svjetioničara pod snažnim dojmom utapanja dvojice svjetioničara s Grujice napominje kako razumije potrebu za sigurnom noćnom plovidbom te laički primjećuje kako je svjetionik mogao biti postavljen na Cresu, odnosno na milju udaljenom rtu Zaglav. Svjetioničari su zbog nabave živežnih namirnica i podnošenja izvještaja nerijetko imali glavu u torbi, a često su u slabašnom čamcu bile i žene i djeca. Zbog svih tih negativnih okolnosti ovaj je svjetionik napušten među prvima na Jadranu (prije četrdesetak godina). Danas je njegovo svjetlo automatizirano, a svjetioničarska zgrada je u vrlo lošem stanju. Vedran Trgovčić