USKRS 2014.

USKRS 2014.

Uskrs, najveći kršćanski blagdan, sažima u sebi sav smisao i nadu vjere. Nadu da život ne završava na Zemlji ni u zemlji, u ovoj jednoj dimenziji u kojoj smo zatvoreni, ni u carstvu tvari. Obećan nam je nastavak, posljedica svih naših uzroka, našega dobra i našega zla. Obećana nam je preobrazba, a sve što se oko nas nalazi, dano nam je kao knjiga usporedbi. Priroda koja zamire, koja nevidljivo sazrijeva, koja se budi vraćena u svjetlost i toplinu. Smrt Božjega Sina koja otvara zatvoren prijelaz. Kao što je Uskrs najveći blagdan kršćanstva, tako je pretvorba u misi središnji trenutak kršćanskoga obreda i stalno održavanje obećanja – toga sraza među dimenzijama, toga preobražavanja tvari u esenciju drugoga svijeta. U tom se činu vjerojatno oslobađa strahovita energija, koje su jedva svjesni i oni što ga bez dubokoga straha i duboke poniznosti obavljaju. Simbolični elementi obreda jesu kruh i vino – preobrazbom prevedeni u Božje tijelo i krv (pojmovi su prilagođeni obzoru našega razumijevanja). Kruh je, dakle, osnovna građa usporedbe, hrana ljudskoga opstanka stečena radom, ulaganjem životne energije. Kruh je sažetak ljudske zemlje. Kruh je oduvijek svet (nekada su stariji učili mlađe da se digne i ljubi svaka njegova mrvica koja slučajno padne na tlo).
Za razliku od starozavjetnoga beskvasnoga kruha – koji je preživio u novozavjetnoj hostiji – kruha odricanja i žrtve, kućni, blagdanski uskrsni kruh kruh je same radosti. Od raskošno utrošenih jaja žut je kao novorođeno pilence, mekan i mirisan, prevučen svijetlim lakom bjelanca. Nekad sredozemno područje, a danas cijeli svijet, obilježavalo je uskrsne dane pincom, s raspuklinama i nabuhlinama koje odmah otkrivaju podatnost i mekoću. Samo uzduž naše jadranske obale to uskrsno pecivo naziva se na četrdesetak različitih načina – a znanosti sigurno preostaje da ih otkrije još. Uz pincu ili sirnicu najpoznatije je uskrsno pecivo pletenica. Ona može ostati ravna, nesavijena, a može se zaokružiti u vijenac – kao na ovogodišnjoj hrvatskoj uskrsnoj marki. U različitim inačicama u pletenicu se može utaknuti jaje – pisanica – jedno, u sredinu, ili više njih, uokolo. Zanimljivo je spomenuti da je pletenica ponekad usputni proizvod pince: ostatak tijesta isplete se u mali vijenac i ukrasi jajetom – za djecu. Taj se običaj spominje u Splitu i na svoj način predstavlja mali prilog poznavanju civilizacije djetinjstva.
Sama pletenica motiv je koji dugo traje u ljudskoj povijesti – reklo bi se da se u njoj nalazi otpočetka. Podrijetlo mu je sigurno u rukovanju niti, vlati, bilo to prvo oblikovanje odjeće, urezi na keramici ili kroćenje kose. Rijetko se što kao pletenica selilo iz medija u medij, iz antičkoga mozaika u kasnoantički ili ranosrednjovjekovni pleter na kamenu, iz kamena na papir ili u tkaninu, iz svega u tijesto… Kada jedemo pletenicu, i ne mislimo koliko smo povijesti progutali. Jednom je barem vrlo ukusna i radosna. A može se ukrasiti i maslinovim grančicama ili lišćem, kao na ovoj marki. Da obeća ono isto što su takve grančice obećavale na ulasku Isusovu u Jeruzalem. A što su obećavale? Da, muku i smrt. Ali ne kao nešto konačno. Jer za svim slijedi uskrsnuće – slijedi Uskrs, a ova kućna radost i njezini rekviziti pratnja su njegova stalno obnavljanoga obećanja.
 
 
                                                                                                                      Željka Čorak